Story by Misterious Girl

Alice je slušala zvukove motora koji su redom prolazili malom ulicom. Njezinu crvenu kosu vjetar je nosio na sve strane, ali to joj nije smetalo. Nije obraćala pažnju na Aseé koja je pričala o svom odnosu s nekim tipom. Nije znala zašto, ali nije bila koncentrirana na ništa. Misli su joj letjele posvuda, ali nikada ne bi bile na mjestu gdje bi trebale biti. Gledala je u daljinu. Beskonačnu daljinu. Motori su odradili svoje i sada su bili negdje drugdje. Ljudi, koji su bili u gradu, gledali su ih jer je prošlo skoro dvadeset motora. Danas je bila utrka, ali Alice nije bila pretjerano zainteresirana za to, iako je voljela motore i znala ih je voziti.

U jednom trenutku je pomislila na ono što je možda vidjela u svom stanu. Nije znala je li čovjek istina ili samo njezina mašta. Voljela je misliti da je sve to samo zamislila, ali nikako si nije mogla suzbiti misao da je ipak tamo netko bio. I sada, kada je gledala u daljinu, mislila je da nekoga vidi. Netko tako daleko da ga nitko ne bi primijetio. Ali njezina intuicija govorila je da je tamo netko. Stoji i promatra je. Čeka trenutak kada bi joj mogao prići. Uzdahnula je na tu pomisao i odmahnula glavom. Okrenula se prema Aseé koja ju je šutke promatrala. Po njezinom pogledu mogla je vidjeti da misli kako je luda. Nasmijala se na to, ali Aseéin takav pogled samo se pojačao.

"Dobro, Alice, je li ti mene uopće slušaš? Izgledaš kao da si duhom miljama daleko. Daj se koncentriraj na to što ti govorim. Znaš, stvarno mi nekad ideš na živce sa svojom neprisutnošću." Pauza od pola sata kada si na poslu bio je pravi užitak i vrijeme za tračanje, ali danas Alice kao da nije bila svoja. Osjećala se kao da je izvan ovog svijeta i da nitko ne postoji osim nje. Pogledala je na sat i shvatila da za pet minuta mora biti u uredu. Vratila je pogled da Aseé koja je bila spremna za još jednu trač-partiju.

"Moramo ići, Aseé. Pauza je gotova za pet minuta. I oprosti što te nisam slušala. Razmišljala sam." Alice je užurbano govorila te je s istim takvim hodom pošla prema zgradi. Aseé je morala trčati za njom kako bi ju dostigla. Njezine potpetice odzvanjale su ulicom dok je teško uzdisala. Alice nije brinula za to jer više nije željela društvo. Nije ni sama znala zašto je odjednom promijenila mišljenje. Samo je znala da želi biti sama.

Dimitri's life

Dimitri je gledao u Rose kako se kreće prostorijom. Bio je ljut na nju. Nije mogao vjerovati da mu je prešutjela takvu vijest. Žena koju je volio bila je promijenjena i to samo zbog Doktora. Iako je znao da bi umrla, vjerovao je da je postojao drugi način. Kada je bolje razmislio, da je ostala onakva kakva je, ne bi ju nikad upoznao.

Rose je patila već danima i to se na njoj vidjelo. Htjela je ponovno vidjeti Doktora više od svega. Otkad ju je ostavio u paralelnom svijetu, stalno ga pokušava naći i prijeći u drugi svijet, ali bez uspjeha. Sada se konačno pojavila u pravom svijetu i nada se da je Doktor tu negdje. Ipak je motrio na Alice gdje god pošla. Dimitri je htio vidjeti Alice, Rose je znala gdje je, a Rose je htjela vidjeti Doktora – Dimitri je znao gdje je. Odlučili su biti tim i poći u potragu za njima. Nadali su se da će uspjeti, ali u ništa nisu mogli biti sigurni. Dimitri je htio vidjeti Alice još od dana kada je dobila posao u "Trey's Productions". Taj dan je on bio tamo kako bi potpisao neki ugovor s drugom tvrtkom. Bio ju je još vidio nekoliko puta, upoznali su se, i tako mu se ona svidjela.

"I? Koji je naš slijedeći plan? Prvi nije uspio, a ti si ga smislio. Mislim da je vrijeme da ja pokušam." Dimitri se namrštio. Bila je to uvreda za njega. Ali priznao si je: Nije uspio i neće dopustiti da ga to sputava. Sada je Rose stajala pred njime i čekala odgovor. Ustao je jer je prije bio sjedio. Bio je više od deset centimetara viši od nje tako da je morala podignuti pogled kako bi ga mogla pogledati u oči. Kada je Dimitri progovorio, glas mu je bio grublji nego što je htio.

"O. K. Ti smisli što dalje. Ali ne očekuj da ću ti pomoći. Možda bi bilo najbolje da ti ideš sama potražiti Doktora, a ja sam Alice. Ne znam uopće je li ova suradnja dobro došla i tebi i meni." Baš kada se Rose htjela suprotstaviti onome što je Dimitri rekao, njegov mobitel, koji je bio u džepu, počeo je zvoniti. Nickelbackova pjesma svirala je glasno tako da je Dimitri brzo pritisnuo tipku za javljanje. "Halo?" Glas s druge strane bio je previše poznat da bi mogao odbiti poziv.

"Dimitri? Dobro je, to si ti. Slušaj, nađemo se kod 'Trey's Productions' u pet sati. Nemoj kasniti ni sekunde jer život Alice i cijelog čovječanstva ovisi o tebi." Šutio je nekoliko sekundi dok mu Doktor nije prozvao ime. Trgnuo je i pogledao u Rose.

"Da, svakako. U pet. Jasno mi je. Ovaj, što moram napraviti da spasim ljudsku rasu?" Ali prije nego što je dobio odgovor, veza se prekinula. Spremio je mobitel u džep te pogledao u Rose koja ga je znatiželjno promatrala. "Rose, zvao me Doktor. Moram nešto učiniti kako bi spasio cijelu ljudsku rasu. Ideš sa mnom?" Raširila je oči, ali brzo se pribrala i kimnula glavom. U jednom trenutku bili su u kući, a u drugom trenutku već su bili vani.

--

Anades je sjedila na stolici. Lancima su joj bile okovane ruke i noge,– ruke su bila iza naslona tako da nije mogla maknuti lisica – a usta su joj bila prekrivena ljepljivom trakom. Pokušala je vrištati, ali traka na usnama to joj nije dopuštala. Otimala se bez uspjeha. Ipak se nadala da će netko doći i spasiti je na vrijeme. Znala je da ono samo brže odmiče i da stvara skoro nemogućim da netko dođe. Ostavili su je samu. Ta bića. Bila im je taotkinja. Ili se ona samo tome nadala. Nadala se da će tražiti novac i da će taj netko dati i sve će biti u redu. Nažalost, nije bilo onako kako je ona htjela. Ova bića htjela su samo Doktora i ako ne dobiju njega, njihovi parteri će poubijati cijeli ljudski rod. Bila je to Doktorova slaba strana. Uvijek je htio spasiti nevina ljudska bića i uvijek bi uspio. Ne ovaj put. Treba mu barem dvije osobe uz njega, a po Dalek Kanovim predodžbama, imao je samo jednu. Svi su je Daleci već smijali Doktorovom porazu, ali nisu znali nešto što su znale samo dvije osobe.

Život u Anades se ugasio. Svo otimanje ju je ubilo, a tome je pomoglo i Dalekovo "Uništi!"

--

Dimitri i Rose trčali su što su brže mogli. Prvo su hodali, ali kada su primijetili da je deset do pet, počeli su trčati. Ipak im je trebalo, normalnim hodom, petnaest minuta do tamo. Smijali su se dok su trčali tako da su ih ljudi gledali u čudu. Bilo je to zato što će oboje naći ono što su tražili.

Došli su pred zgradu točno u pet. Ipak, Doktorovog TARDIS-a još nije bilo. Ali, kada su mislili da neće doći, TARDIS se malo-pomalo počeo pojavljivati. Rose se odmaknula za dva koraka jer nije znala kako će Doktor reagirati kada je vidi. Obris čovjeka u dugom kaputu i sakou pojavio se ispred telefonske govornice. Vidjelo se da je bio u žurbi, ali kada je ugledao Rose, kao da više nije znao što reći. Gledao je u njezine smeđe oči dok je ona gledala u njegove. Maleni osmjeh pojavio joj se na licu. Kada se i on osmjehnuo, dotrčala je do njega i čvrsto ga zagrlila. Uzvratio joj je te je podragao po kosi. Stisnula se još više uz njega kako bi još više mogla uživati u njegovom zagrljaju. Nije prošla toliki put, a da bude bezuspješan. Dimitri se široko osmjehnuo gledajući ih. Htio je isto za njega i Alice, ali nije vjerovao da bi se išta od toga moglo ostvariti.

Doktor Rose nije puštao iz zagrljaja još dugo vremena, a kad je, prošlo je već pet minuta. Bio je sretan. Više nego kada je došao. Kada je pogledao na sat, izraz lica mu se promijenio.

"Moramo požuriti. Ali sada je lakše. Ima nas troje. Dođite!" Dimitri i Rose počeli su slijediti Doktora, Rose s njegove desne strane. Dimitri je gubio volju. Kao da više nije vjerovao da će naći Alice. Bolje rečeno, da će biti njegova. Pretpostavljao je da već ima nekoga. Ali želio je najbolje za nju i ne bi mu smetalo.

Ušli su u jednu praznu, uređenu prostoriju u zgradi. Nije bila ništa posebno. Imala je svega jedan stol, stolicu i mali ormarić. Stali su u sredinu kao da su se tako dogovorili prije. Isprva nitko nije znao što bi rekao pa su se samo gledali. Dimitri se prvi pribrao i progovorio.

"Dobro, što se događa u gradu da mu treba pomoć od običnih ljudi?" Doktor ga je ozbiljno pogledao. Vidjelo se na njemu da to nije šala i da se neće zabavljati.

"Grad je u opasnosti. Opasnosti u kojoj nisu bili nikada prije. Daleci i Anđeli neće tratiti ni sekunde vremena što imaju. Sve će pokušati da unište ljudsku rasu i Zemlju." Rose kao da se smrznula. Bila je toliko mirna da nije ni treptala. Dimitri se već pobojao za nju, ali, na sreću, uspjela je nešto reći. Jedva.

"Čekaj. Daleci? Jesi li siguran? Daleci su se vratili?" Doktor se okrenuo prema Rose i kimnuo glavom. Izgledalo je kao da jedino Dimitri ništa ne razumije. Gledao je naizmjence u Rose pa u Doktora tražeći odgovor. Doktor je uzdahnuo i pogledao u daljinu. Vidjelo se na njemu da mu je teško i da treba više vremena nego što je očekivao.

"Daleci su... stvorenja protiv kojih se vodio Vremenski rat. Vremenski Lordovi protiv Daleka. Na kraju je završilo pogubno za sve. Svi Daleci su poginuli, a ja sam ostao jedini Vremenski Lord. Ili sam ja tako mislio sve donedavno. Ispalo je da ih je nekoliko preživjelo i da je, najvažnije, preživio njihov stvoritelj koji je stvorio ostale. Mnogo bolje i mnogo moćnije.
A sada, Dimitri, hoću da odeš do Alice i uzmeš je da ide s nama. Trebat će nam i ona." Dimitri se osmjehnuo. Sretno je izašao iz prostorije i potrčao na kat. Bili su u podrumu i tamo ih nitko nije vidio tako da se Dimitri moram dosta penjati. Ipak je usporio. Došao je do recepcije i pitao osobu koja je tamo bila gdje je ured gospođice Jane. Pošao je putem koji mu je recepcionarka rekla. Ured nije bio tako daleko, ali... Možda se ipak nadao da nema nikoga, ali kada je došao pred ured nije mogao sakriti iznenađenje. Neki muškarac je Alicin struk obujmio svojim rukama s leđa dok se ona sretno smijala. Dimitri je pustio suzu. Iako je dobro nije poznavao, znao je što je osjećao. Nije ih više mogao gledati. Njihov smijeh, njihovu sreću, njihovu ljubav.