Story by Misterious Girl

Stvarno to želiš?

Stvarno ćeš ga pokušati potražiti?

Ako si odlučna u tome i ako želiš da ti majka ponovno bude živa, pokušaj.

Ali netko će ti stajati na putu – netko na koga najmanje misliš i za koga si mislila da je dobar.

Maska.

Maska je kod tog čovjeka – i on će ti je uskoro otkriti.

Lacey je slušala riječi koje su je okružile. Nije mogla vidjeti tko ih izgovara, samo je čula glas. Približavao se sve bliže i bliže tijelu njezine majke. Svakom rečenicom, sve dok nije došao. Ušao je u njezino tijelo koje je istog trena počelo vrištati. Kao da je bilo živo, ali Lacey je dobro vidjela da je bilo mrtvo. Glas je nešto činio tijelu da je zvučao živo, ali Lacey je mogla prepoznati magiju. Netko je nešto činio. Nešto što je njoj bilo pomalo strano. Nije htjela više razmišljati o tome. Sada je samo htjela pronaći Doktora. Htjela je da joj spasi majku. Htjela je da ispravi njezinu pogrešku jer, bila je kriva i nije si tako lako to mogla oprostiti. Ali prije nego se i uspjela pokrenuti, čula je zvuk teleportacije. Podigla je pogled i vidjela Liz. I ona je bila tužna, a pomalo i ljuta. To se moglo vidjeti.

"Lacey, što se dogodilo?" Prišla je Lacey gledajući je u zabrinute oči. Spustila se na njezinu razinu i pogledala u umrlu majku. Suze su joj krenule niz oči. "Kako se to uspjelo dogoditi?" Lacey joj nije mislila reći istinu. Nije se ni sama ponosila njome pa je nije mislila reći ni drugima. Ni najboljoj prijateljici.

"Ne znam. Bila sam gore i čula vrisak. Došla sam dolje i vidjela majku kako leži. Mrtva." Nije više ništa rekla. Liz ju je samo gledala u nepovjerenju. Nije joj vjerovala. Sama Liz je osjetila da nešto skriva. Lacey nije htjela da se to dogodi, ali dogodilo se.

"Liz, ne mogu ti objasniti. Teško je i to ne mogu nikome reći. Čak ni tebi." Sada ju je Liz pogledala u oči. Ljuta. Tužna.

"Mislila sam da smo bliže od toga." Liz se okrenula i otišla.

Liz – Lovljena

Liz je trčala što je brže mogla. Bila je povrijeđena. Lacey joj je bila poput sestre i nikada nije tajila ništa od nje tako da je očekivala da neće ni ona od nje, ali izgleda da ju je krivo procijenila. Nekada u ljude, ili u ovom slučaju mitska bića, ne možeš imati povjerenja. Liz je krivo procijenila sve. I Lacey i Petera. Upoznala ga je prije nekoliko sati i vidjela je zločestoću u njemu i mržnju prema svemu što se kreće. Liz je to znala jer je mogla čitati izraze lica i nikada nije griješila. Vruće suze počele su joj padati niz lice. Po opisima koje joj je Lacey dala, pretpostavila je da je odličan i prekrasan i iskren, a ono... Možeš si ga samo zamišljati takvog.

Nije ni znala kamo trči, ali samo je znala da trči. Nije ni gledala naprijed. Nije gledala nigdje. Vidjela je samo tamu. Nikada se nije osjećala ovako. Vrtjelo joj je, osjećala je mučninu, a osjetila sluha i vida kao da je izgubila. Nije znala tko je ispred, a tko iza nje. Netko ju je mogao gledati, ubijati, a ona nije znala. Tek onda shvati da drži oči zatvorene. Stane. Čuje šuštanje u lišću. Netko je imao kontrolu na njom i tko zna gdje ju je doveo. Usudila se otvoriti oči. Osjećala se kao da joj je teški kamen pao s očiju. Tama. Tama koja je nadvladala tamu. Nije znala kako je moguće da je tamnije nego što je bilo kad je zatvorila oči. Magija., prošlo joj je glavom. Otresla si je tu pomisao iz glave, ali nije moglo biti ništa drugo.

"Zdravo." Čula je glas kraj sebe. Lares!, izgovorila je drevne riječi za svijetlo. Njezine oči su zasjale i sada je mogla i vidjeti i imati svijetlo. Vidjelo se da je to osobu zaprepastilo. Možda Lacey ne bi vjerovala onome što vidi, ali Liz je i pretpostavljala da je on. Nije mogao biti nitko drugi. Ubio je Alexandera i to pred njezinim očima.

"Peter." kratko kaže s prezirom u glasu. Gledala ga je s toliko mržnjom da nije ni sama znala osjeća li je. Onaj izraz kod Petera koji je bio zbunjen nestao je i na njegovo mjesto došao smiješak.

"Opet se susrećemo. Gdje je Lacey? Vidim da nije s tobom." Liz je znala što smjera. Isprva je htjela da Lacey ide s njom jer nije bila sigurna u mraku, ali kad je vidjela što se dogodilo i da joj Lacey ne želi ništa reći, odustala je od te ideje. Na neki način ju je htjela i zaštiti od opasnosti koja slijedi. "I mislio sam da je nećeš dovesti. Želiš je zaštiti ili te povrijedila. To me ne čudi. Odmah sam mogao vidjeti da nije osoba kojoj se može vjerovati. A sada će morati naći Doktora! I to moram spriječiti!" Liz ga pogleda s očitom zbunjenošću na licu. Nije znala o čemu Peter priča i govori li uopće istinu. Približila mu se. Nije ni sama znala zašto, ali imala je tu potrebu.

"Doktora? Ne razumijem." Peter se nasmijao, uživajući u tome. Volio je kada netko nije znao nešto što on je. To je Liz mogla vidjeti i bez da je čitala njegov izraz lica. Sada se on njoj približio za dva koraka tako da su bili blizu jedan drugom. On se samo smiješio. Kao neko nevinašce. A nije bio. Bio je nešto puno gore od toga. I to Liz nije voljela. Takvi ljudi i bića su joj bila najgora.

"I mislio sam da ti nije rekla. Doktor je Vremenski Lord. Jedini preživjeli i on može napraviti sve. Prije deset godina spašavao je svijet od svih opasnosti, a onda je nestao. Kao i još prije. Stalno se pojavljuje i nestaje. Spasio je svijet od Crvenookog koji je trebao svijet pretvoriti u prah.
Ali ja... ja ne znam što da mislim o tome i o njemu. Nekada želim zlo svijetu, a nekada ne. Ipak sam ja polu-anđeo polu-vuk, a vukovi žele zlo. Anđeli žele suprotno i tako da nastane zbrka u mojoj glavi. Lagao sam Lacey jer je nisam htio uplašiti. Kada sam je spasio, prevladao je onaj dio anđela. A sada više i ne znam što prevladava kod mene. Teško mi je odrediti. I mogu reći da sam pomalo uplašen što će biti sa mnom u budućnosti." To je bila strana koju je Lacey poznavala, a Liz nije. Pogledala ga je u oči, ugasivši ono svijetlo u očima. Kao da više nije htjela vidjeti. Tama je ipak počela nestajati tako da ga je mogla vidjeti. Peter je mijenjao raspoloženja i izraze lice brže od ikoga koga je Liz poznavala. Znala je da je zao i nije si htjela stvoriti misao da je ipak dobar. Vidjela je to i prije, ali je ipak bilo malo drukčije.

"Gle, ne znam što da mislim o tebi. Brzo mijenjaš raspoloženja, uvijek si drukčiji kad god te vidim i sada mi govoriš da nisi samo anđeo nego i vuk. Ovo je previše za mene. Želiš li spasiti svijet i pomoći Lacey, pođi sa mnom jer ja sam donijela svoju odluku. Ako ipak ne želiš, prošeći i nemoj nam stajati na putu." Peter uzdahne. Vidjelo se na njemu da se dvoumio. Nije gledao Liz u oči. Umjesto toga, gledao je preko njezina ramena. Namrštio se. To je Liz potaknulo da se okrene. Otvorila je usta u šoku i pokrila ih rukom. Počela se udaljavati dok je Peter ostao stajati kao ukopan. "Peter, dolazi ovamo!" povikala je Liz, ali on se nije pomakao s mjesta. "Hajde!" Gledala je u njega nadajući se da će se pomaknuti, ali nije.

Sjene su izašle na vidjelo. "Gdesse. Sesare mutte.*" Liz je zapanjeno promatrala Sjene i Petera koji hoda prema njima kao začaran. Sjene su govorile čudnim jezikom tako da Liz nije ništa razumjela. Htjela je vrisnuti, ali nije mogla. Osjećala se kao da je izgubila dar govora. Bojala se da je Sjene ne vide pa se nije ni micala.

"Gdassa. Eraso reds Liz!**" Možda nije razumjela riječi, ali dobro je čula svoje ime i znala je da nije ništa dobro. Okrenula se i počela trčati što je brže mogla.

Doktor – Uhvaćen

Doktor izađe iz bijele telefonske govornice. Pogleda oko sebe i nasmiješi se. Zatvorio je vrata i pogledao zelenu prirodu oko sebe. Došao je na mjesto na koje je htio, samo što je bio malo previše daleko od središta grada. Odlučio se uputiti prema njemu, stavivši ruke u džepove sakoa tako da se njegov dug i starinski kaput pomaknuo u stranu. Nije ni sam znao gdje ide. Inače je uvijek išao u gradove gdje je pretpostavljao da će se dogoditi izvanzemaljska nesreća ili invazija, ali za ovaj grad nije predvidio ništa. Možda je htio uzeti samo malo odmora. Iako su mnogi mislili da ga nije bilo deset godina, varali su se. Spašavao je druge planete i nije mogao samo paziti na Zemlju. Zadnji planet koji je spasio bio je Letorn i tek sada je shvatio da bolje da nije. On će samo narušiti ravnotežu koja je postojala u svemiru. Ali sada je bilo gotovo i to se nije moglo promijeniti.

"Doktor? Jesi to ti?" Glas je bio sličan šaptu, ali ipak nešto glasniji. Doktor stane. Okrene se. Peter. Ali ne onaj Peter kakvog je poznavao. Oči su mu bile prazne. U njima nije bilo života. Glas mu se promijenio. Nije ga očekivao takvoga. To ga je malo začudilo. Podsjećalo ga je na nešto, ali nije se mogao sjetiti što. "Pomozi mi. Ne znam što mi je. Kao da me nešto zaokupilo ili ušlo u mene. Hoće me nadvladati." Vrisnuo je. Doktor je znao sve jezike pa je primijetio da ovaj nije zemaljski. A tada mu je palo napamet. Zaprepastio se. Nije ih vidio godinama. Mislio je da su izumrli, ali po ovome što vidi to nije bilo ni približno istini.

"Sjene." prošaptao je gledajući u Petera. "Peter, ne miči se. Pokušat ću te spasiti, samo..." Prije nego je uspio završiti ono što je htio reći, iz Petera je prolomio još jedan vrisak. A onda mu oči više nisu bile beživotne. Bile su vatrenocrvene. Odstupio je za korak. Gledao ga je kao da je nešto najgore što je vidio. I to je bila istina. Barem polovična.

"Što ti se dogodilo?" upitao ga je. "Nikad nisam vidio da je jedan anđeo-vuk ikad pao pod magiju Sjena. Jesi li ubio nekoga? Sve upućuje na to. Tko te nagovorio na to?" Kada Peter nije odgovorio, Doktor je izvadio svoj akustični odvijač i uperio ga u Petera. Peter se zgrčio od boli, ali ni to ga nije nagovorilo da progovori. Doktor mu se približavao, još uvijek držeći svoj odvijač uperen u njega. Iako je taj odvijač služio za otvaranje nečega ili provalu, mogao je i usmrtiti bilo kog¸a osim ljudskog bića. Ni sam Doktor, koji je inače znao sve, nije znao zašto je tako.

"Dobro, dobro." rekao je Peter, ali Doktor nije popustio, sve dok mu nije rekao. "Ubio sam Alexandera. Idiota koji je htio ozlijediti Lacey. Budi mi zahvalan. Mislim da si čuo za Lacey." Doktor stane. Spremi akustični odvijač u džep. Zamisli se. Lacey.... Sada se uspio sjetiti svoje misije. Lacey... poludemon. Bila je u opasnosti i do sada je najvjerojatnije pročitala poruke koje joj je djed ostavio. Možda ga već traži, a to nije dobro. Upast će u šake Sjena ili nekog drugog bića koji mrzi Doktora. Prije nego što se i mogao snaći, ostale Sjene počele su izlaziti iz svog skrovišta. Počeo se udaljavati, ali izraz lica mu nije iskazivao zaprepaštenje. Umjesto toga, smiješio se. Već je znao što slijedi. Uhvatit će ga. Nije se htio opirati. Nije ni sam znao zašto. Sjene su mu prišle i zatvorile mu oči.

*Sada si naš. Pođi s nama.

**Sada sam vaš. Uhvatimo Liz!