Story by Misterious Girl

I never thought that will come the end to my immortality. My thoughts were more like: 'I will live more! I have whole eternity in front of me!' But I was wrong. It came the day when I die.

Okretala sam se na sve strane. Ni Doktor ni ja nismo mogli nigdje. Okruživale su nas Sjene. Nisu nam dale ni da dišemo jer zrak koji bih morala udahnuti bio je zagađen i otrovan. Zadržavala sam dah koliko god dugo sam mogla. Srećom da sam imala 'zalihu' kisika u sebi tako da sam mogla izdržati jedno pola sata, ali ne više. Nisam smjela otvoriti usta jer bi sve prestalo. Trebala sam naći način da izađem iz kruga, ali nisam mogla. Mogla sam vidjeti da je krug sprječavao sve vrste magije i da se nisam mogla poslužiti letenjem. Gubila sam nadu. Mislila sam kako ću zauvijek ostati u krugu, ali Doktor se nasmijao kao da je mogao čuti moje misli. Izgleda da njemu nije trebalo kisika da bi mogao preživjeti. Gledala sam malo u njega malo u Sjene, a ni jedno od njih nije progovorio.

Više nisam mogla izdržati. Nisam imala snage držati dah, iako sam bila sigurna da ga imam dovoljno. To me natjeralo da se pokušam teleportirati. Zatvorila sam oči i zamislila mjestu gdje bih najviše htjela biti – moja soba. Koliko god glupo zvučalo, to je ono što sam htjela. Slika je prekrila sva moja sjećanja i, kada sam bila sigurna, bacila sam se na leđa. Skoro sam bila sto posto sigurna da ću uspjeti. Ali nisam. Umjesto toga, tresak se prolomio cijelom... prostorijom? Osjetila sam nešto metalno ispod sebe. Kada sam pogledala, imala sam što za vidjeti. Svemirski brod. Još jedan. Skoro da se opet nisam pukla smijati kada sam pomislila na te riječi. Sada je Doktor obratio pažnju na mene, a kada je vidio na čemu ležim namrštio se.

"Čekajte malo. Kako ste nas uspjeli dovesti na svoj brod? Koliko znam, došli smo na Zemlju, a ne na vaš brod." Mogla sam čuti neki tihi zvuk koji je zvučao kao smijeh. Zgadilo mi se od samog zvuka. Njihove prozirne ruke pošle su prema maloj, žutoj ručici. "Halo! Odgovorite mi na pitanje prije nego što povučete tu ručicu! To je naredba!" Vidjela sam kako Doktor ne gleda Sjene, već pažljivo promatra ručicu. Gledao ju je sa svih strana, ali po izrazu njegovog lica mogla sam vidjeti da nema uspjeha. Bila sam sigurna da mu je to veliki šok. Najvjerojatnije je znao sve i sada kada je vidio ovu tehnologiju, smrznuo se! Iako sam mislila da se ne ponaša kako treba, nije mi bilo svejedno da to ne zna. Pogledala sam ga. Bio je namršten, ali mogla sam vidjeti i mali smiješak na licu. Nije bio jako vidljiv, ali mogla sam pretpostaviti da zna nešto i da će to zaustaviti. Koliko god ja to pokušala demantirati, bila je istina. Sve što sam sad htjela je biti kod kuće. Poželjela sam da nisam pročitala onu poruku i da nisam pošla u istragu. Za sve sam kriva. Bilo bi najbolje da Doktor ne postoji i da nastavim sa svojim životom onakvim kakav je bio.

Morala sam riskirati i pokušati izaći. Sjene su bile okrenute od mene i nisu me vidjele, a izlazna vrata bila su otvorena. Doktor ih je gledao i on me također nije mogao vidjeti. Što sam brže mogla ustala sam s poda, ni ne razmišljajući da smo na brodu i najvjerojatnije u svemiru. Samo sam znala da želim izaći i biti sa svima koje volim. Vruće suze krenule su mi niz oči. Nisam se mogla suzdržati. Uvijek sam bila previše osjećajna osoba i plakala bih na svaku malu sitnicu. Tu ne mislim na neke ozljede ili nešto slično, već na tužne događaje koji su se događali oko mene. Sada sam upravo bila pred velikom odlukom. Stajala sam pred vratima i dvoumila se. Doktor i Sjene su bile okrenute i na potpuno drugoj strani prostorije tako da još nisu primijetili da sam se pomaknula s mjesta. Duboko sam uzdahnula i otvorila vrata. Nisu proizvela nikakav zvuk, a na moje čuđenje, nalazili smo se na Zemlji. Bila je to ista ona dolina od koje smo Doktor i ja krenuli, samo što je bio mrak. Samouvjereno sam kročila na čvrsto tlo i tek onda počela trčati. Zvijezde su sjale i puni Mjesec bio je na nebu tako da sam mogla vidjeti ispred sebe. Trčanje mi nije bio problem i nekada mi je bilo draže trčati nego letjeti. Osmjehnula sam se jer mi je plan uspio. Kada sam se okrenula, nije bio nikoga što je samo još više proširilo moje veselje. Svejedno sam nastavila trčati. Umjesto da opet bude sve dobro, zabila sam se u nekoga. Pala sam na stražnjicu. Opet. Malo mi je nedostajalo da se ne nasmijem. Ipak sam su suzdržala jer je, onaj u kojeg sam se zabila, mogao je biti bilo tko. Ustala sam i pogledala u osobu koja je stajala preda mnom. Bile je to Liz. Nisam se začudila što je vidim, iako sam možda trebala. Sve što sam osjećala bila je tuga što sam je povrijedila. Ali njezin izraz lica nije pokazivao ljutnju, već sreću.

"Lacey, tako mi je drago što te konačno vidim. Žao mi je što sam onako reagirala. Nisam smjela, znam, i molim te da mi oprostiš." Veliki osmjeh pojavio se na njezinom preplanulom licu kao da se upravo sunčala. Bila je lijepa i svaki dečko bi ju poželio za curu, samo što ih je ona sve redom odbijala. Možda joj se jednom netko i svidio, ali glumila je nedodirljivu. Bilo mi je tako drago što ju opet vidim da sam ju skoro zagrlila, ali nisam to napravila.

"Ne, ja sam kriva. Molim te, oprosti. Nisam smjela onako reagirati." Prije nego sam stigla još nešto reći, čula sam korake iza sebe. Okrenula sam se i vidjela da su me Sjene pronašle. Doktora nije bilo što je značilo da je negdje zaostao. Ustuknula sam i udaljila se za korak. Kada sam vidjela da nemam izbora, počela sam trčati, ali od nikakve koristi. Bila sam pogođena strijelom. Nisam se mogla kretati ili napraviti nešto. Tijelo mi je polako gubilo snagu. Osjećala sam se sve slabijom i slabijom. Došao je i taj trenutak. Umrijet ću kroz nekoliko minuta, a ako budem takve sreće, sati. Mogla sam osjetiti zaprepaštene poglede na sebi. Možda sam već bila mrtva, ali sam mogla misliti. Kada sam bolje razmislila, to nije imalo nikakvog smisla. Pokušala sam se pomaknuti, ali nisam mogla. Nisam mogla otvoriti oči ili napraviti išta slično. Tijelo mi je bilo paralizirano. Sve što sam mogla je čuti, ali nitko nije ništa govorio. Jedini zvukovi bili su škripanje čizama i tenisica, šuštanje lišća i zvuk neke meni nepoznate skladbe. Umirivala me i kao da me podupirala prema mom putu do smrti.

Osjetila sam nečiju ruku na mom ramenu. Bila je snažna tako da sam mogla pretpostaviti da je od Doktora. "Neću dopustiti da umre. Ne sada. Previše je ovo što se dogodilo i u što sam je uveo. Neće ovo završiti na način na koji vi planirate." Tada je otišao. Liz je ostala i počela plakati. Njezini bespomoćni vapaji odjeknuli su cijelom dolinom. Mogla sam osjetiti kako se nagnula na mene i nastavila plakati. Dio mene govorio je drugom dijelu da će me Doktor spasiti, a drugi dio da neće. Nisam znala čemu vjerovati. Opustila sam se. Misli su mi plovile. Nisam znala što mislim. Slike mog života nizale su se redom. Malo me iznenadilo što sam vidjela sebe kao čovjeka jer se prije nisam ničega sjećala.

Flashback

"Gospođice Heller, vaša večera je spremna. Gospodin Lin vas čeka." Lacey se osmjehnula gospođi Ieni kojoj je to bio znak da može otići. Lacey ustane dok je njezina kestenjasta haljina pala na pod. Nije marila već je polako pošla prema ogledalu. Još je jednom provjerila je li joj njezina kovrčava kosa uredna i dobro namještena. Kada je vidjela da je sve u redu, nasmiješila se sama sebi. Nervozno je uzdahnula i pošla prema vratima. Ispred nje su se prostrle staklene stepenice koju su bile napravljene u obliku slova L. Sa širokim osmjehom na licu, pošla je u prizemlje. Nikad nije vjerovala na to da ti roditelji odaberu koga oni hoće tako da nije ni sada, iako su je uvjeravali da je to 'jedan prekrasan mladić'. Ipak, kada je vidjela tko sjedi za stolom, promijenila je svoje mišljenje. Bio je to dečko smeđe, kratke kose, prelijepih zelenih očiju i blijede kože. Svidjelo joj se što vidi tako da se onaj osmjeh samo još više proširio. Ustao je i prišao joj. Uzeo je njezinu ruku i poljubio ju kako je bilo propisano.

"Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Heller. Ja sam Peter Lin."

End of Flashback

Kao da nisam već dovoljno bio zamrznuta, ja sam se zamrznula još više. Peter? Otkud Peter u mojoj ljudskoj prošlosti? Koliko znam, on je cijeli svoj život bio na Radonu... Ili nešto skriva od mene ili se ni on ne sjeća točno svega. Doktor me okrenuo na drugu stranu tako da sam, da otvorim oči, mogla vidjeti crno, noćno nebo i Doktora kako ga prekriva. Nisam mogla naravno....

I loose myself.

Loose.

My immortality wasn't last too long.

It's over.

There is no safe for me.

Doctor wasn't make it. I'm dead ---------------

/// Ovo je samo početak novog "poglavlja"///

Alice ustane iz kreveta pogledajući jesensko nebo. Kiša je polako padala, a sunce se pokušalo probiti kroz tamne, guste oblake. Nije voljela takvo vrijeme. Voljela je osjetiti toplinu na njezinoj koži i, kada bi išla na posao, biti dobre volje. Uvijek kada bi bilo ružno vrijeme, jednostavno se ne bi osjećala dobro. Pogledala je u svoj ormar i izabrala jednu crvenu majicu, dugih rukava i obične traperice. Svoju crvenu kosu svezala se u rep. Još je stavila tek nešto maskare i sjajila. To je bilo sve što je trebala. Čula je zvono na vratima tako da je znala da je Aseé došla. Nabacila je najbolji smiješak što je mogla i otvorila vrata. Pozdravila ju je, a onda izašla van. Bacila je jedan kratki pogled na stan i shvatila da je sve na svom mjestu. Pošla je prema tvrtci "Trey's Productions", ali nije ju prestao progoniti osjećaj da je netko bio u njenom stanu.