|
Oprostite na ovako rano objavljenom postu, ali htjela sam objaviti još jedan prije škole jer ne znam kad ću opet stići. Ako me opet ne bude dugo, oprostite mi, ali nadam se da ću ipak naći vremena.
Sve vas volim i sretan povratak u školu.
Zagrljaj ostavlja Misterious Girl--
Lupio sam šakom o stol. Vizije su bile u glavi, ali tako i ona. Nisam je mogao izbaciti iz glave. Htio sam je bolje upoznati i početi misliti pozitivno. Bilo je tako teško biti uvijek sam u velikoj kući s jednom crnom mačkom i pet duhova s Radona. Nekada sam poželio da joj se mogu približiti... da joj mogu dotaknuti lice i prijeći preko jagodica. Nekako mi to nije bilo u redu. Zato sam osjećao grižnju savjesti. Znao sam da nije bila obična osoba. Bila je drukčija. I ona kosa što se mijenjala s njezinim osjećajima.... bilo je to toliko zapanjujuće i zbunjujuće. Na neki način sam čekao sutrašnji dan kako bih je opet mogao vidjeti. Nasmiješio sam se na tu pomisao. To je vidio i Duh Praha pa mi je prišao i pogledao me u oči nakrivljujći glavu u lijevu stranu.
"Jesi li dobro? Izgledaš shrvano. Ljubav? Zdravlje? Ili tuga za domom? Vjeruj mi... već sam navikao na sve. Znaš da meni možeš sve reći." Uzdahnem. Sigurno sam izgledao kao oni s Marsa. Kao da se topim i odlazim u Svijet Duhova. Čudio sam druge duhove, najvjerojatnije. Možda me i jedini mogao razumjeti Duh Praha jer je on umro zbog toga što ga je djevojka ostavila. Tada mu je Božica podarila Prah kojim je mogao zaustaviti vrijeme i ispraviti stvari. Ali to nije mogao upotrijebiti na sebi pa se ubio. Još uvijek je nesretan... Na neki način. Ona je još uvijek živa, jednom ju je i vidio, ali je jako stara i skoro da ju je prežalio. Naravno, ona će uskoro umrijeti i možda postane duh, ali to ovisi o njoj. Kako ona bude htjela, tako će biti.
"Imam na umu jednu djevojku koju sam sreo u školi u ova dva dana. Ne mogu je izbaciti iz glave. Ne znam zašto. Kao da mi se ušuljala u um i zauzela ga. Stalno dobivam neke vizije ratovanja s takozvanim demonima i kako je ona nakon toga postala polučovjek poludemon. Ali to nema nikakvog smisla." Pogledao sam u pod. Nisam mu mogao pogledati u oči. Problem je bio u tome što se on još sam više saginjao kako bi me mogao vidjeti. Na kraju sam mu olakšao muku i podigao pogled.
"Lin... znam da ti je teško. Vidim kako izgledaš. Nije ti lako. Jasno je da si zaljubljen. Vjerujem da je to bila ljubav na prvi pogled. Tako sam se ja zaljubio u Elinu. Znam da ti je jako teško prestati misliti na nju i imati neke misli. Gledaj to s druge, svjetlije strane. Nećeš više biti usamljen. Samo se moraš usuditi prići joj i reći što osjećaš. Za to naravno treba imati puno hrabrosti. Ja sam bio mlakonja pa je Elina trebala meni prići. A što se tiče vizije... zar tvoja priča ima ikakvog smisla? Također nema. Vjerujem da i ona prima vizije od tvog nastanka. Sve je to najvjerojatnije istina. I to moraš prihvatiti." Nisam htio misliti o tome. Nisam htio misliti da sam opet zaljubljen jer nisam htio biti. Ovo mi se nije smjelo dogoditi. Znam da bih opet doživio razočaranje jer Tia – koja je umrla u napadu na naš planet – jednostavno me otpuhala kao da nisam dovoljno dobar za nju. Nakon toga sam si obećao da se više nikada neću zaljubiti jer ljubav donosi samo bol. Svejedno sam zahvalio Duhu na savjetu, a zatim sam pokupio svoj dnevnik sa stola i otišao u svoju sobu. Nije to bila komplicirana soba koja ima sve živo i neživo. Imala je samo jedan krevet, ormar i radni stol... te još jedan noćni ormarić kraj kreveta. Legao sam na njega, otvorio dnevnik i počeo pisati.
Nikada nisam mislio da ću upoznati tako nekoga. Iako je tu bila Tia... ali ona je bila drugo. Ona je bila obična curica koja je mislila da može imati sve na svijetu. Bio sam jedan od onih koji su bili zaljubljeni u nju. Išla je na biranje... kao da brojite eci peci pec i na koga ispadne toga izabere. Ja sam bila taj 'sretnik' i tako je sve počelo. U početku nam je bilo odlično i stvarno sam mislio da me voli, ali kada je došao jedan novi dečko koji je bio sve što je ona željela, ostavila me. Kao da sam igračka. Sada se bojim da mi se opet tako nešto ne dogodi. Siguran sam da bi se nakon toga ubio. Ali čudna je stvar u tome što za Lacey osjećam nešto posebno. Zato sam je stalno promatrao. Zato sam stalno skupljao hrabrosti da joj priđem, ali nikada je nije bilo dovoljno. Tek kada se zabila u mene, ili sam se ja zabio u nju, usudio sam joj se predstaviti. Najvjerojatnije nije ni mislila o meni kao o nekome tko joj je nešto više od poznanika. Sve je to jako zamršteno i ne znam što da mislim o tome.
Sjedila sam u svojoj sobi i slušala 'White Horse' od Taylor Swift. Inače nisam slušala tako neku laganu glazbu, ali mi je došlo. Možda zato što sam bila tužna? Ljuta? Iznervirana zato što sam iznervirala samu sebe? Nisam znala, ali znam da mi je došlo da plačem. I to, može se reći, po prvi put u životu. Bacila sam se na krevet i počela razmišljati o svemu što sam do sad prošla. I mogu reći da je tu bilo svašta... i ništa. Proputovala svijet, nakon pedeset godina besmrtnosti odlučila poći u školu, imala jednu najbolju prijateljicu koja je sada najvjerojatnije na drugoj strani svijeta i vidjela najslađeg dečka na svijetu u kojeg sam se, blago rečeno, zaljubila. Barem sam si to priznavala. Stvarno je bio užasno zgodan i imao je one oči koje su svjetlucale. O.K., možda je i pretjerano reći 'Zaljubila se' jer ne znam kakav je po osobnosti. Možda je bolje rečeno da bi mogli biti dobri prijatelji. Valjda. Ovisi kako bi se slagali... i pričali. Imala sam možda i previše misli u glavi. Jedan poludemon se nije smio opterećivati s toliko stvari. Tek sada sam se sjetila kako bih mogla isprazniti samu sebe. Uzela sam svoj dnevnik koji je bio na stol te olovku i počela pisati.
Sve se preokrenulo otkad sam došla u srednju školu. I to u samo dva dana. Bilo je to previše za mene. Trebala sam još promisliti o tome hoću li prestati živjeti svoj stari život i započeti novi. Izgleda da sam gadno pogriješila. Počela sam primati vizije o onom dečku i sada imam previše toga na mislima, a to nije dobro jer ako je jedan demon ili poludemon okupiran previše svim svojim mislima, može umrijeti. Moram izbaciti barem pola toga iz glave, ali ne znam kako. Onaj dečko je još uvijek tu i zauzima najviše prostora u mom mozgu, ali njega ne mogu izbaciti. Kada se samo sjetim onog što se dogodilo prije deset godina, kada sam bila zaljubljena u krivu osobu. Povrijedila me i bacila kao marionetu. Alexander. Još se sjećam tog imena. On zna tajnu i bojim se kako bi mogao doći tu i prijetiti mi da će ju reći ako nešto ne napravim. Toga se ustvari bojim. Koliko se sjećam, znao je puno i bavio se znanosti. Mogao je proizvesti, ako je htio, otrov – ili nešto gore – i ubiti me.
A tada čujem zvono na vratima. Spustila sam dnevnik i olovku na krevet. Otišla sam u prizemlje i došla do vrata prije nego što je stigla moja zamjenska majka. Otvorila sam ih, a tamo je bio nitko drugi nego moja najbolja prijateljica. Prvo sam počela vrištati od sreće, a zatim sam ju zagrlila. Bila je to cura crne kose kao što je vrana. Ni ona nije bila običan čovjek. Nije bila ni demon... bila je poluvampir polučovjek. Zbog svoje osobnosti imala je dva oka od kojeg se jedno svjetlilo kao da je različite boje.
"Otkud ti? Nisam znala da si u gradu.", upitala sam je kad sam je pustila iz zagrljaja. Samo se nasmiješila kao da mi neće reći. Samo preokrenem očima, na što se ona samo nasmijala.
"Kao da je to važno... ma dobro... bila sam sada u Londonu pa sam odlučila svratiti do moja najbolje prijateljice koju nisam dugo vidjela. Smjela sam, ne?" Samo sam se nasmijala i kimnula glavom.
"Ideš unutra? Imam opet drugu 'majku' koja nema blage o ničemu tako da idemo na kat, može?" Sad je ona kimnula glavom. Ušle smo u kuću, ni ne obraćajući pažnju da povike koje je proizvodila Linnette. Zajedno smo se nasmijale, ali tako tiho da nas nije mogla čuti.
Gledao sam kroz prozor kada sam primijetio sjenku. Bila je daleko, ali mogao sam je primijetiti. Skrivala se među drvećem. Kretala se i pogledavala prema mojoj kući. Mogao sam vidjeti obrise osobe. Bila je visoka i imala je crnu, podulju kosu. Iako sam imao jako dobar vid, nisam mogao vidjeti nešto više. Pokušao sam obratiti pažnju na ruke, drži li što u njima, ali onda sam shvatio da je osoba nestala. Trepnuo sam nekoliko puta da shvatim što se dogodilo. Sve mi je to bilo previše čudno. A onda osjetim bol. Nepodnošljivu bol. Parala me iznutra i izvana. Grčio sam se i vrištao. Čuo sam kako su Duhovi došli, ali nisam ih vidio. Bio sam slijep. Mogao sam znati da su mi zjenice postale bijele. I da su se počele topiti... topiti. Umirem li ja to? Hoću li konačno nestati s ovog svijeta? Bio sam besmrtan. Moglo me ubiti samo nešto jako.
Iz mene je počela izlaziti krv ljubičaste boje. Nakon samo nekoliko sekundi bio sam obasipan krvlju. Osjetio sam kako se smanjujem. Topim. I odlazim iz ovog svijeta. Više nisam mogao osjetiti, noge, ruke, cijelo tijelo. Nisam mogao vidjeti. Nisam mogao čuti. Nisam mogao osjetiti. Nije me više bilo.
|
