Story by Misterious Girl

Lacey u svojem vječnom životu nikada nije razmišljala o smrti, ali sada joj je stalno bila u glavi. Zamišljala se kako ju neki demon ili vampir hvata za vrat i trga joj ga dok iz njega počinje curiti krv. Alexander stoji sa strane i zločesto se smije. Djelić nje joj je govorio da je Alexander još uvijek zaljubljen u nju i da joj želi dobro te da bi ju, da se to dogodi, spasio. Suze su joj krenule padati niz lice na tu pomisao. Možda je ipak nešto osjećala prema njemu. Još uvijek, iako ju je skoro ubio nekoliko puta. Sjećala se njegovog brižljivog dodira, poljupca i sve što joj je napravio samo kako bi joj udovoljio. Na neki način je shvaćala zašto ju je htio ubiti. Bila je ubojica. Ubijala je i mogla je ubiti i ljude. I životinje su bile nevine, a ona ih je ubijala. Sada je samo osjećala još više sažaljenja.

Petera je upoznala s Liz prije nekoliko dana i od tada su nerazdvojni. Držali su se za ruke i stalno pričali o nečemu. Lacey je bila sretna zbog njih, na neki način. Bio je problem u tome što su je njih dvoje podsjećali na njezinu burnu prošlost i na sve što je prošla. Zato je vrijeme radije provodila u šumi, sjedeći na nekom drvetu, gledajući u nebo. Mnogo stvari joj se vrtjelo po glavi i nije ih mogla izbaciti. Sada je bila na istom mjestu, ali ovaj dan razlikovao se od prethodnih. Sada je plakala i žalila zbog toga što Aleksandru nije rekla što je. Onda bi joj možda oprostio i ostao s njom. Možda bi oboje nekako progurali kroz to i uspjeli riješiti sve nesuglasice koje su imali. Sve bi dala da može vratiti vrijeme. Sve.

Odjednom joj u krilo padne mali papirić koji je već bio požutio. Bio je preklopljen nekoliko puta i izgledao je kao da je preživio cijelo jedno stoljeće. Lacey ga je prvo samo gledala, ne znajući što da napravi, a onda ga ipak odluči otvoriti. Bila je znatiželjna što je unutra i to nije mogla sakriti. Pomalo se razočarala kako je vidjela da na tom papiru samo nešto piše. Isprva joj je izgledalo kao nešto bespotrebno, ali kada je pročitala prvu rečenicu, promijenila je mišljenje.

U životu ćeš proći kroz mnoge opasnosti, Lacey Alina Heller. Nećeš znati kako ih izbjeći i ponekad ćeš se pitati vrijedi li živjeti. Znaj ovo, uvijek se bori. Nikad se nemoj predati jer od predaje nema ništa. Pokušaj živjeti što bolje možeš i pokušaj proći sve prepreke koje se pojavljuju. Znam i ja što znači biti zaljubljen i siguran sam da će i tebe zarobiti prava ljubav, ali bit će teško i možda upravo sad imaš nesreću u ljubavi. Potrudi se i oko toga. Vrijedi se boriti za pravu ljubav. Pokušaj i nećeš požaliti i da taj netko nije zaljubljen u tebe. Vjeruj mi.

Tvoj pradjed, Arelas Heller

Lacey je još dugo gledala u papir. Suze su joj samo još više potekle niz lice. Znala je da njezin pradjed ima pravo. Iako je živio u devetnaestom stoljeću, mogao je vidjeti u budućnost koja bi se uvijek dogodila. Najvjerojatnije je tako vidio Lacey i napisao joj pismo tako da zna da ipak netko misli o njoj. Ostala je sjediti i gledati u papir. Nije znala koliko je provela vremena tu, ali nije ju nije bilo ni briga.

"Lacey?" Pogledala je prema tlu. I stajao je tamo. Alexander je stajao tamo i gledao ju zabrinuto. Hvala, pomislila je Lacey i poljubila papirić. Pustila ga je da odleti. Pažljivo je sišla s drveta. Bila je niža od Alexandera, ali nije bila ni preniska.

"Pogriješila sam. Trebala sam ti reći što sam. Trebala sam imati barem toliko vjere u tebe da nećeš nikome reći. Trebala sam znati, ali nisam. I zbog toga žalim iz dana u dan. Željela bih nekako popraviti tu pogrešku. Vratiti vrijeme unatrag i sve preokrenuti. Ali ne mogu. Gotovo je. Izgubila sam te. Više te nemam i to mi je još uvijek teško za prihvatiti, ali nadam se da ću se u budućnosti nekako pomiriti s time i nastaviti sa životom." rekla je i pogledala prema tlu. Suze su joj sam još više potekle niz obraze. "Oprosti."

"Lacey, oprosti ti meni. Nisam smio ono napraviti. Nisam razumno razmišljao. Trebao sam znati da ti nikoga ne bi povrijedila. Nisi ti takva. Znam to i to sam trebao znati prije umjesto da te progonim i prijetim ti mitskim bićima. Lacey, pogledaj me." Lacey ga pogleda ravno u njegove tamnosmeđe oči koje su se caklile kao da će pustiti suze. "Mislim to. Ne želim te povrijediti. Želim.... i ja želim vratiti vrijeme unatrag kako bih ispravio tu pogrešku. Nisam to trebao napraviti. Mislim da je prekasno i shvatit ću ako mi nećeš oprostiti." I tada se to pojavilo. Njegovo lice postalo je morko od suza koje su počele curiti niz njegovo lice. Oboje su plakali. Oboje su osjećali žaljenje. Onaj zid, koji je prije bio tu i gradio se između njih, kao da je nestajao. Mogla je vidjeti pravog njega. Kakav je u stvarnom svijetlu. Sve joj je postalo jasno. Slika koja je bila mutna kao da se razjasnila. Vidjela je da žali. Vidjela je onog osjećajnog dečka kojeg je poznavala. Ona zločesta maska bila je samo to... maska. Pokušala je dublje pogledati u njegove oči, ali je shvatila da ne treba. Prišla mu je i zagrlila ga.

A tada se probudila. Bila je znojna i veliki kolutovi ostali su joj na pidžami. Osjetila je kako su joj neki pramenovi kose mokri, ali nije marila za to. Sjećala se kako joj je Liz rekla da su snovi pogled u stvarnost. Uzdahnula je na tu pomisao. Pogledala je na sat i vidjela da je tek dva sata ujutro. Znala je da više neće moći zaspati pa je ustala. Liz je bila u sobi do, tako da se nadala da ju neće probuditi. Kada je Lacey bolje razmislila, snovi su imali nekog značenja u stvarnom životu. Danas će upoznati Liz s Peterom i tko zna što se može dogoditi.

Otišla je u dnevni boravak koji je bio mračan. Nije joj se palio televizor pa je samo sjela na kauč i gledala u prazno. Još prije si je uzela čašu soka. Odlučila ga je popiti i onda otići natrag u krevet, ali sada joj je u mislima bio san. San koji joj se činio previše čudan. Nikada nije sanjala takvo što. Ni jednu sitnicu iz sna nije izostavila. Sve joj je bilo jasno kao da se to uistinu dogodilo. Ali znala je jedno. Alexander nikada neće biti isti onaj brižni dečko kakav je bio prije. Ili je samo tako mislila, ali bila je prilično uvjerena u to. Možda je htjela da se to promijeni, ali nije željela da to bude istina. Ustala je, ostavila čašu u kuhinji i otišla u svoju sobu.

Kada je otvorila vrata, dočekalo ju je zaprepaštenje. Prozor je bio širom otvoren, a soba joj je bila sva u neredu. Na krevetu je bio žuti papir. Lacey mu je prišla... i vidjela da je to isti papir koji je bio u snu.