|
Ja. Lacey Alina Heller jedini sam živući polu-čovjek polu-demon na svijetu. Po čemu se razlikujem od ostalih? Boja kosa mi se mijenja s vremena na vrijeme. Jednom je plava, drugi put je zelena. Nekada me obični ljudi znaju u čudu gledati jer misle da stalno bojim kosu. Imam tek sedamnaest tako da moram u školu htjela ja to ili ne htjela jer mi pomajka mi tako naređuje. Da. Upravo sam rekla da sam jedini živući polu-demon, ali moja pomajka je običan čovjek. Uskoro će umrijeti. Jer se opija po cijele dane i puši pet kutija na dan. Doslovce.. Sada ima četrdeset i pet. Sve mi se čini da je u gorem i gorem stanju iz dana u dan. I sada mi je bilo dosta svega. Odlučila sam se preseliti u Englesku, u Bristol. Činilo mi se dobro mjesto za skrivanje od javnosti. Ići ću u četvrti razred gimnazije i opet biti nova frikuša, ali nema veze. Treba mi promjena. Kada završim srednju, mislim otići negdje daleko, iako to zapravo za mene nije izazov. U svojih gotovo pedeset godina proputovala sam svojim nogama skoro cijeli svijet. Ostavljala sam pomajku i vraćala joj se, ali se nikada nije bunila, što u istom trenu začuđujuće i zastrašujuće. Ni ja se nisam bunila. Bilo mi je svejedno i tako mi je bilo dobro za živjeti. Promijenila sam dosta "majki", ali nijedna mi nije bila draga. Ne kao moja prava majka koja je stvarno brinula za mene. Svima sam govorila kako sam ostala bez roditelja prije mjesec dana i onda bi me primili. Nikad nisam nikome namjeravala reći svoju tajnu. Ne sada.
Svoju sada blijedoružičastu kosu s plavim pramenovima povezala sam u konjski rep. Imala sam na sebi svjetloplave traperice koje su imale rupe na sebi te crnu, usku majicu dugih rukava. Na to sve sam obukla crnu trenirku, gornji dio. Zakopčala sam je do kraja i izašla na sunce. Bio je tek početak godine tako da je vrijeme bilo prekrasno. Baš kakvo sam voljela. Sunce mi je na neki način škodilo, tako da sam trebala biti dobro obučena. Još sam stavila sunčane naočale i više se nisam morala brinuti da ću izgorjeti na suncu. Iako je što bila stvarno daleko – možda dvadeset minuta normalnim hodom – svojim moćima sam mogla doći za minutu. Tako sam izabrala puste ulice kako me nitko ne bi primijetio. Iz ruku mi je izletjela svijetlost ružičaste boje, boje moje kose. Ona me vinula u zrak, ali ne previše, i tako sam srednjom brzinom poletjela prema školi. Malo sam ipak precijenila svoje moći. Trebalo mi je dvije, a ne jedna minuta do škole. Spustila sam se u neko grmlje koje je bilo stvarno gusto pa sam dobila dosta ogrebotina. Zar nisam mogla sletjeti dva koraka dalje u šumu? Srećom da mi sve rane brzo zacijele pa nisam imala problema s tim. Ipak nisam ovo mogla lako oprostiti Božici Moći i tako sam psovala sve moguće dok nisam došla do školskog dvorišta. Bilo je stvarno ogromno – jedno od najvećih, najvjerojatnije – i sastavljalo se do svih mogućih grupica. Svakome na čelu je pisalo ili 'Štreber' ili 'Totalno popularna' ili pak 'Volim prirodu! Budi i to Eko-manijak!' Samo sam se pitala gdje ću se ja uklopiti. Ja sam bila previše različita od druge dječice. Trebala bih i ja osnovati vlastitu kliku koja bi se zvala 'Mi smo pravi demoni! Ubit ćemo vas sve redom!' Dobro, nije kao da ubijam ljude i hranim se njihovim organima, to rade sam pravi demoni, ali moram ubijati životinje na svoje način. Definitivno nisam običan čovjek. Još i imam oči narančaste boje. Nema šanse da se ikako uklopim. Ali valjda ću izdržati... Mislim, već sam navikla. Svake godine sam bila u novoj državi... i kontinentu. Zato sam samo pošla prema praznom stolu. Čak je i mjesto bilo dobro. Kraj jednog stabla. Baš kako mi paše. Tako će mi sunce manje naškoditi. Odložila sam torbu na stol i sjela pokraj nje. Tek tada sam shvatila da me netko promatra. Pogledala sam na stol s moje lijeve strane. Ute mite Gite (izvedenica od: O my God)! Zgodan tip sjedio je sam. Zlatna, kratka kosa, pomalo blijeda koža, pune usne, ljubičaste oči. Vau! Čudo što je bio usamljen. Gledao me kao da mi želi ući u dušu. Nastavila sam ga gledati. Ne znam ni sama zašto. Kao da je u njemu bilo više od samog čovjeka. Nisam znala ni sama zašto sam dobila takav dojam o njemu. Kao što nisam bila sigurna u odgovor na san koji sam sanjala te noći. Naime, pola stanovništva nekog planeta (za koji mislim da ne postoji jer nikad nisam čula za njega) Radona poginulo je u velikom napadu Kariusa (?), a pola se preselilo na druge planete. Među njima je bio i misteriozni dečko – za kojeg sam kasnije saznala da se zove Peter. Nije imalo nikakvog smisla. Dobro, moglo bi se reći da ni kod moje priče postanka nema nikakvog smisla, ali to je drugo. Izgleda da ću ga morati pitati. Dobro, sad stvarno pretjerujem. Ne bih ga mogla pitati ni da sam čovjek, a nisam. Srećom. Za razliku od drugih, ja sam sretna zbog toga što sam. Iako čudno zvuči, tako se osjećam. Bio je drugi dan i pošto je bilo vrijeme ručka, šetala sam hodnikom jer nisam mogla jesti ljusku hranu. Pa, barem ne oni iz kantine.
"Jesi dobro?" upitao me duboki glas kada sam se gledanjem u pod zabila u njega. Pružio mi je ruku da mogu ustati. Bila je dosta hladna, iako ne pretjerano za mene.
"Ma odlično sam. Ne možda biti bolje!" progunđala sam opet gledajući u pod. Kada sam pogledala u ono predivno, blijedo lice, zastao mi je dah. Ne puštajući mi ruku predstavio se. "Peter." Nekoliko puta sam zatreptala, a onda progovorila.
"Znam. Lacey." Mogu se pohvaliti da mi je ovo najgluplji ton glasa koji sam mogla ispustiti. Prigušeno se nasmijao i pustio mi ruku. Ne mogu vjerovati da je jednu polu-demonku mogao omamiti. Svašta! Samo sam brzo odmahnula glavom, a onda tek primijetila da mi se moja kose promijenila u tamnonarančastu. Zar je baš on to morao vidjeti? Teško uzdahnem. Ako je i ona biće s drugog planeta, neće mu to biti čudno. Nisam se više mislila zadržavati i misliti na gluposti. "Pa... vidimo se." rekla sam i prošla pokraj njega.
"Vidimo se." Čula sam ga kako viče za mnom. Ubrzala sam korak kako bih mogla što prije doći do razreda. Put je, mogu priznati, bio dosta kompliciran. Trebalo je prijeći puno hodnika i nekih lukova i što ja znam. Ušla sam u učionicu i sjela u zadnju klupu. Bila sam sigurna da je prazna jer nitko ne sjedi u magarećoj klupi. Mislila sam da ću biti sama i da ću moći razmisliti o svemu. O glupom snu, o glupom preslatkom dečku i o tome kako su mi se počele događati čudne stvari otkad sam došla u Bristol. Bilo mi je hrpu stvari na misli tako da nisam ni primijetila koliko je vremena prošlo. Zvonilo je. Trgnula sam se toliko da sam skočila sa stolice. Ljudi (učenici, svejedno) ulazili su polako u učionicu. Nisu obraćali pažnju na mene. Bili su previše u razgovoru. Barem me ne primjećuju pa neću morati paziti na svaki svoj pokret. Opet uzdahnem i počnem paziti na ono što je profesor počeo govoriti.
Hej! Evo mene opet. Prošlo je dva mjeseca od prošlog posta, skoro tri ako računate onaj pravi. Ne znam ni ja sam zašto sam otišla. Valjda mi je tebalo odmora od svega ovoga. Dugo sam planirala što ću objavljivati. Jednu priču pišem u bilježnicu, a jednu na kompjuter. Ne kraju je ispalo nešto potpuno drugo. Ovo sam napisala još preko ljeta. To jest, počela pa sam sad završila. Po meni je.... dobro (bit ću skromna i suzdržat ću se od komentara). Nadam se da vam je dobro na praznicima i uživajte dok još možete. I sretna Nova godina.
Zagrljaj ostavlja Misterious Girl--
|
