Story by Misterious Girl

Lacey je bila zatočena. Vukle su je čudne prilike koje su izgledale kao duhovi ili sjene. Nikada ih prije nije vidjela tako da je bila stvarno začuđena kada su ušle kroz zidove, odvojili je od njezine majke i odvukli je u Podzemlje. Po mirisu i boji mogla je pretpostaviti da je to Podzemlje jer ništa nije moglo biti u isto vrijeme lijepo, ružno i zastrašujuće. Molila je u sebi da je puste, ali umjesto toga su je doveli u središte Podzemlja gdje je bilo još više takvih bića, a opet i nekih drugih. Bilo je tu anđela, demona pa i nekoliko ljudi. Naravno, najviše je bilo Sjena. Pustili su je tako da je pala na stražnjicu. Tek tada je vidjela da to nije bila baš pametna ideja. Jedva je ustala, a onda pogledala oko sebe. Ljudi su radili, – vukli su neka kola koja su bila duga deset metara – demoni su patili od gladi za ljudskim organima, a anđeli su lebdjeli uokolo i promatrali situaciju. Netko bi rekao da će anđeli biti najviše na strani robova, ali umjesto toga oni su najviše bili pristrani Sjenama.

Već je mislila da je kraj i da će ovdje ostati ostatak dana i života kada ga je ugledala. Stajao je kod jednog prolaza s rukama u džepovima sakoa tako da se njegov dugačak kaput pomakao u stranu. Gledao je u nju. Mogla je u onim smeđim očima vidjeti znatiželju i izgledalo je kao da misli o tome je li ona stvarno poludemonka ili nije. Lacey se u sebi dvoumila hoće li mu prići ili neće. Čak ga se i bojala. Nije ni sama znala zašto. U sebi je i vjerovala da je dobar, ali opet... nešto ju je sprječavalo da mu priđe. Duboko je uzdahnula te krenula prema njemu praćena mnogobrojnim pogledima. Bila je udaljena samo korak od njega kad je odlučila progovoriti. Svejedno se bojala.

"Ti si Doktor." rekla je to više kao činjenicu, nego kao pitanje. Pogledala je u njegove smeđe oči koje su gledale u nju. Počeo je hodati između prolaza skrećući pogled. Svejedno ga je nastavila gledati. "Znaš zašto te tražim. Ili bolje rečeno, zašto sam te tražila. Nisam se nadala da ću te ovdje naći, ali možda je tako i bolje. Nekako vjerujem da ćeš se ti izvući odavde. I pretpostavljam da ćeš me ostaviti ovdje. Ipak sam ja jedna poludemonka i trebala bih 'gladovati za organima.'" Sada je stao. Nije se okrenuo. Nije proizveo ni zvuka. Lacey je pogledala u pod. Tek tada je shvatila da je prekriven šljunkom. Sada je znala zašto ju je toliko zaboljela stražnjica.

U razmišljanju ju je prekinuo Doktorov glas. Okrenuo se prema njoj i opet je pogledao. "Moja misija i dužnost je da spašavam sve i svakog tko je u opasnosti. Ti jesi, Lacey Alina Heller, kao i tvoja majka. Ona još nije mrtva, ali bit će ako je ne spasim za 24 sata. Mogao sam pobjeći Sjenama, – i mogu se sada izbaviti – ali znao sam da si tu i tvoj pradjed me zamolio da ti pomognem... i to ću učiniti." Onda mu se pojavio onaj poznati osmjeh na licu koji je imao i na slici. Prije nego što je stigao još nešto reći oglasio se glas Sjena. Bio je sličan šaputanju i nekom drugom jeziku, ali Lacey ga je ipak razumjela.

"Planetu Zemlji, ljudima i svim bićima koji stanuju na njoj, mi, Sjene, objavljujemo rat koji će trajati sve dok netko od nas ne bude istrebljen iz svemira!" Doktor je gledao u sve Sjene kao da su poludjele, ali razigrani osmjeh nije mu nestao s lica. Opet pogleda Lacey.

"Ideš?" Okrenuo se prema tunelu i počeo trčati. Lacey je oklijevala. Nije poznavala tog čovjeka, ako se mogao nazvati čovjekom, i nije znala što smjera. Uzdahnula je i potrčala što je brže mogla.

Tunel je užasno smrdio. Više nego samo Podzemlje. Lacey je pokušala zadržati dah kako ne bi morala udisati taj smrad. Bila je odmah iza Doktora koji je izgledao kao netko tko stalno trči. Htjela je izaći iz tunela, ali on kao da se samo proširivao. Konačno su došli na danje svijetlo koje je bilo prejako za Lacey. Osjećala se kao da je bila danima u Podzemlju, a ne tek nekoliko sati. Doktor je već udisao svježi zrak. Njemu Podzemlje nije toliko naškodilo pa je Lacey, da se pokuša zaštititi, izvadila sunčane naočale koje je stalno nosila sa sobom. Nije ni sama znala kako ih je uspjela strpati u usku odjeću koju je nosila, ali je... i izgleda da su joj bile od koristi. Ipak je poznato da demona sunce zna spržiti, ali ipak je drukčija stvar s poludemonima. Doktor ju je pogledao dok se izvlačila iz više rupe nego izlaza iz tunela, s ogromnim, crnim naočalama na očima.

"Ne pitaj. Ovo je kao da sam provela nekoliko dana u Podzemlju, a ne nekoliko sati. Treba mi vremena da se naviknem na sunce." Doktor se nasmijao kao da je rekla upravo nešto urnebesno, a onda je produžio korak prema zelenoj dolini. Lacey ga je ukorak slijedila. Nisu razgovarali. Samo su gledali naprijed dok nisu došli do jedinog predmeta u cijeloj dolini. Bijela telefonska govornica. Lacey je to začudilo pa je instinktivno stala. Doktor se ponovno nasmije.

"Do sad se nitko nije bojao ovoga. Prije su se bojali onoga što je unutra." Lacey je oprezno prišla govornici dok je Doktor ostao stajati sa strane. Otvorila ju je i tek onda shvatila da ima bravu i da se može zaključati. Unutra ju je dočekao šok. Unutrašnjost je bila veća nego vanjski izgled. Shvatila je da je to magija i već se susrela s tom vrstom, ali svejedno se iznenadila. Nije znala da Doktor poznaje ikakve vrste magije. Malotko je. Nije ni ona znala sve oblike koje postoje. Ušla je unutra, a Doktor je bio iza nje. "Lacey, hoću da upoznaš TARDIS, ili ako ti je lakše, moj svemirski brod." Lacey se pukla smijati. Riječi svemirski brod zvučale su joj tako glupo i nevjerojatno kao što je i izgledalo.

"Oprosti. Treba mi vremena da se naviknem. I na tebe i na... TARDIS." Doktor je prišao kontrolnoj ploči i utipkao nešto što Lacey nije mogla vidjeti. Povukao je neku ručicu koja je bila kraj kontrolne ploče i TARDIS se pokrenuo. Upravo zato Lacey nije vjerovala Doktoru.

Liz – Spašena

Liz se našla na sunčevoj svjetlosti kada je magija nestala. Našla se usred prometne gužve tako da je svatko mogla vidjeti da je imala na sebi poderanu majicu i traperice koje su imale jednu veliku crtu na lijevoj nogavici. Srećom što je to bilo samo grmlje i da nije bilo blata pa se nije pretjerano zaprljala. Svejedno je privlačila mnoge neugodne poglede. Nije marila za to, već se hodala ulicom. Tek sada je shvatila da je pretjerala sa svojom reakcijom kada joj Lacey nije rekla sve. Možda je trebala ostati kod svoje prijateljice i pomoći joj. To je na neki način i htjela i nije. Možda se bojala da se ona sama neće ozlijediti ili umrijeti. Uz Lacey je bilo opasno. To je shvatila kada je došla u Bristol. Svejedno nije smjela samo tako otići. Sada je samo osjećala krivnju. Uzdahnula je i promijenila smjer. Odlučila je pokušati pronaći Lacey, koliko god to teško bilo.

Nije znala kuda ide. Samo je slijedila svoj instinkt. Nekako je znala da ide dobrim putem i da bi tu negdje mogla biti Lacey. Iznenadila se kada je došla na zelenu dolinu koja je bila više nego čudna. Na njoj nije bilo ništa osim jedne bijele telefonske govornice. Zastala je gledajući u nju. Na nešto ju je podsjećala, ali nije se mogla sjetiti na što. Prišla joj je malo bliže, ali nije se usudila otvoriti ju. Promotrila ju je sa svih strana, ali nije našla ništa neobično, osim toga što je bila bijela jer većina ih je bila plava. A onda joj je jedan blijesak sjećanja zauzeo drugi.

Liz je stajala u praznoj sobi koja je više ličila na skladište nego na sobu. Gadila joj se, ali teta ju je poslala tu i nije joj se mogla protiviti. Što joj teta kaže, to ona mora napraviti jer ipak je ona pravi vampir i mogla joj je odgristi grkljan kad god da je htjela. Uzdahnula je i uzela jednu vrećicu krvi jer se teta više nije tako lako mogla kretati. Na vrećici ispod te našla je jedan poveći, zgužvani papirić. Govorila si je kako da neće uzeti jer će dobiti 'ono što je zaslužila', ali nije si mogla pomoći. Odložila je vrećicu na stolić pokraj police i uzela papir u ruke. Izravnala ga je i bila pomalo razočarana kada je vidjela da je to samo jedan list običnog, novinskog članka. Ipak ga je odlučila pročitati jer, da bude iskrena, njezina radoznalost nadvladala je njezin razum.

Slika je prikazivala jednu slijepu ulicu i jednu bijelu telefonsku govornicu na kojoj je pisalo 'Zločesti Vuk'. Kod te govornice još se nalazilo mrtvo tijelo. To je samo još više začudilo Lacey te je brže-bolje počela čitati članak.

'Aresol Mutrach jučer je pronašao kod ove telefonske govornice mrtvo tijelo. Uzrok smrti je još neznan, ali na tijelu je pronađen natpis kao i na govornici. Zločesti Vuk. Nitko ne zna što taj natpis znači. Na ljudima su se također počele pokazivati takve tetovaže, a da nisu otišli na tetoviranje. Što je najzanimljivije, to se počelo pokazivati samo na tijelima žena. I žrtva ubojstva bila je žensko. Znači li vam što ovo? Znate li nešto? Javite se policiji jer im trebaju sve potrebne informacije.'

Liz je ostala gledati u papir kada su se vrata sobe otvorila. Kroz njih je ušla Alera. Izraz lica joj nije bio čitljiv što je bilo loše za Liz.

Sada tog natpisa nije bilo, ali izgledala je kao ista govornica kao na slici. Liz se namršti. Srećom da je na trenutak bacila pogled na dolinu jer je vidjela čovjeka razbarušene, crne kose u sakou i dugačkom kaputu. Pretpostavljala je da je to Doktor jer je iza njega bila Lacey koja je na očima imala ogromne, crne naočale koje joj je Liz dala jer je znala da će joj trebati. Htjela je istupiti pred njih, ali kad je vidjela da idu prema govornici, radije je ostala u svom skloništu. Nije baš bilo sigurno, ali osjećala je da neće ići iza govornice. A bude li potrebno, kretat će se s kraja na kraj i nekako izvući.

Ispostavilo se da su njezine pretpostavke točne jer su Doktor i Lacey ušli u govornicu. Liz nije vidjela svrhu toga jer je izgledala malo, ali problijedjela je kada je vidjela da je govornica polako počela nestajati i da je sada samo čučila na travi, bez skrovišta, gdje ju je svatko mogao naći.

Doktor – U sredini

Doktor i Lacey izašli su iz TARDIS-a. Doktor se začudio kada je vidio da se nalaze u budućnosti. Bio je siguran da ih je premjestio u 2001. godinu. Izgledalo je da je TRADIS nešto krivo shvatio. Odmahnuo je glavom. Tlo na kojem su stajali bilo je crno i puno čađe. Cijeli svemir bio je u crnilu. Jedino svijetlo bilo je ono što je dolazilo od Mjeseca. Doktor je gledao u sve to, dok je Lacey gledala prema jednoj rupi, ali nije ništa rekla. Pošla je prema toj rupi, a onda stane. One naočale još su joj uvijek bile na licu.

"Gdje smo?" pitala je ne gledajući u njega. Doktor je samo nastavio gledati u ono što se dogodilo Zemlji. Bio je pomalo iznenađen. Mislio je kako se Zemljani znaju bolje boriti za svoj planet, ali izgleda da baš i nije tako bilo. Tek tada je shvatio da nije odgovorio na postavljeno pitanje.

"U budućnosti. Negdje 2050. godina. Rat je gotov i Sjene su pobijedile." rekao je zamišljeno. Osjetio je kako je Lacey odmaknula pogled od rupe. Svejedno nije ništa rekla. Sada je Doktor pogledao tu rupu i vidio nešto čudno u njoj. Izgledalo je kao da iz nje dopire neka svijetlost. Približi joj se, ni ne obraćajući pozornost na Lacey koja je bila iza njega. Spustio se dovoljno nisko kako bi mogao vidjeti što je tamo. Stvar je bila u tome što to nije bila nikakva mala rupa gdje miševi ili neke štetočine prolaze. Unutra je bila prostorija u kojoj je bilo nekoliko Sjena. Lacey se približila Doktoru i spustila se da bi mogla vidjeti što se događa. Mogao je osjetiti kako se smrznula na mjestu.

Jedna je Sjena počela pričati na svom jeziku, ali oboje su ga razumjeli samo zbog Doktora i TARDIS-a. "Zemljani su istrebljeni i sada mi možemo vladati svemirom! Jedina smo vrsta koja je pobijedila Zemljane i to nakon četrdeset godina ratovanja! Više nitko nije ostao i mislim da je vrijeme da proslavimo pobjedu!" Doktor je samo gledao u njih dok je Lacey pogledala u njega. Iako ju nije gledao mogao je vidjeti tugu u njezinim očima i da je na rubu suza.

"Zar ne misliš da se trebamo vratiti u sadašnjost, pokušati spriječiti rat i spasiti moju majku?!" vikala je. Bila je u ljuta. Doktor je ustao, a ona je pošla za njim. Pošli su prema TARDIS-u. Doktor nije ništa odgovorio i nije imao ni namjeru. Bio je ljut. Ljut više nego što je bio ikada prije. Osjećao se kao da nije više glavni. Da je netko drugi preuzeo glavnu ulogu. Iako je znao da su mu to Sjene stavile u glavu kada su išli u Podzemlje, svejedno se osjećao loše. Imao je loš predosjećaj u vezi svega što bi se trebalo dogoditi. Više nije znao može li spasiti Zemlju i ljude od rata. Upisao je neku godinu, ali kao da nije vidio ni znao što je upisao. "Doktore? Jesi dobro?" Lacey mu je prišla i zabrinuto ga pogledala. Znao je da se vidi da nije dobro, ali morao se držati. Sjene su iscrpile pola energije iz njega i nije znao hoće li moći izdržati. Uvijek je postojala jedna mogućnost, ali obećao si je da će to koristiti samo u hitnim slučajevima. Nije mogao više izdržati tako da je uzeo s poda svoju ruku koja je stajala u jednoj... posudi. Svojom desnom rukom dotaknuo je ruku, a iz nje je potekla svijetlost zlatne boje. Plesala je svoj neobičan ples po zraku i počela omeđivati Doktora dok je on samo gledao ispred sebe. Lacey je razrogačila oči i pratila svaki pokret svjetlosti. Doktor je već navikao na takve reakcije. Već su stigli u sadašnjost, ali nitko se nije ni pomakao. Trajalo je još nekoliko minuta dok se Doktoru nije do kraja obnovila energija. Poslije se opet osjećao dobro, a osmjeh na licu sada je bio tamo bez prestanka. Mislio je kako će sve opet biti dobro i da ima vremena da spasi svijet i Laceynu majku i zato se iznenadio što su ih – kada su Lacey i on izašli iz TARDIS-a – tamo dočekale Sjene.

Title by: Demi Lovato & Jonas Brothers