Story by Misterious Girl

Lacey je ležala na travi i gledala zvijezde na nebu. Bile su neobičnog sjaja. Nekako prejakog. Previše lijepog. Zapitala se što bi to trebalo značiti. Kroz život je naučila mnogo toga pa tako i to da se Mjesec uvijek ističe više od zvijezda i njega su ljudi prvog gledali. Ovdje je bilo drukčije. Čovjek bi prvo zamijetio zvijezde, a Mjesec skoro da nije ni postojao. Svejedno je to bio prelijep i neočekivan prizor.

Nije mogla zaspati i zato je otišla van. Mirnoća prirode smirivala ju je i davala joj potrebnu snagu. Osjećala se bolje i nije se nadala ničemu. Liz je bila u kući. Već je odavno spavala i nije ništa čula. Nije čula ni ormar koji je pao kada je Lacey izlazila iz sobe. Samo se okrenula na drugu stranu i nastavila spavati promrmljajući nešto što Lacey nije čula. Nije obraćala ni neku posebnu pažnju na to. Odlučila je ostaviti prijateljicu samu s njezinim mislima. Njezina skrbnica također je spavala, ali je čula zvuk padanja pa se probudila. Da ne bi imala problema, Lacey ju je uspavala svojim 'milim' glasom. Iza kuće je bila livada koja nikome nije pripadala i tu je upravo ležala. Uživala je u prirodi oko sebe. Livada je od cvijeća bila žuta. Na nekim mjestima i bijela. Mnogi ljudi su joj se divili i poželjeli da imaju takvo nešto iza svoje kuće.

«Je li to Lacey Alina Heller?» Čula je glas iza sebe. Ustala je i okrenula se. Skoro da nije vrisnula. Htjela je, ali izgubila je glas. Nije mogla vjerovati koga vidi. Nije znala kako ju je našao. Uvijek mu je uspjela pobjeći. Nije znala kako ga nije čula, što se događa i nije li ju tko izdao. Počela je sumnjati na Liz, ali ona to ne bi napravila. Ne najboljoj prijateljici. Jedna od najboljih osobina kod Liz bilo je da je bila osoba od povjerenja i nikada ne bi rekla neku tajnu drugome. Pogotovo onome tko možda hoće ubiti njezinu prijateljicu. «Što je Lacey? Čudno ti je što me vidiš? Mislila si da ćeš mi uvijek moći bježati i da te više nikada neću naći? E pa prevarila si se. Sada sam moćniji. Iako sam još uvijek ljudsko biće, upravljam svim vampirima i demonima u svijetu. Znanstveno istraživanje ipak se isplatilo.» Tu se zločesto nasmijao. Imao je plan. I to je Lacey vidjela.

«Ti… ti…» Počela je, ali nije znala što bi rekla. Opet se nasmijao. Sada još glasnije. S osmjehom od uha do uha prišao joj je dok je njegova crna poluduga kosa lepršala na povjetarcu. Iz džepa od širokih traperica je izvadio oštar nož. Lacey je znala što to znači. Počela se udaljavati, ali bilo je prekasno. Zabio joj je nož točno u ruku i osjetila je kako pada.

Flashback

Lacey padne u Alexanderovo naručje. On joj uzvrati zagrljaj. Mislila je kako nema nikoga boljeg. Da je on poseban. Da je on taj. Ali pogriješila je. Već taj dan se ponašao čudno. Nije ju gledao onako kao prije. Nije ju ni jednom poljubio. Nije joj se ni jednom osmjehnuo. Nije znala što se događa, a obećala mu je da neće otići u dubinu njegovih misli pa to nije ni učinila. Pogledala ga je u oči. Htjela je biti sigurna da je iskren.

«Alexandre? Što je bilo. Je li se nešto loše dogodilo?» upitala ga je. Odmaknuo je glavu od njezina pogleda. Znala je da joj nešto skriva. Neku mračnu stranu sebe. Morala je saznati što je. Nije htjela biti s osobom koja će joj lagati i skrivati pola svog života od nje. A upravo joj se učinilo da Alexander to radi. Ljutito je uzdahnula kada joj nije odgovorio. «Znam da nešto nije u redu. Da nešto nije kako treba. Za tebe ili za mene…to ne znam. Osjećam kao da skrivaš od mene pola svog života. Zašto to skrivaš? Ako mi ne kažeš…Mislim da ne mogu biti s takvom osobom makar sam ti rekla svoju tajnu.» On se na to samo osmjehnuo. Nije to bio onaj lijep i dobročinski osmjeh. Bio je to neki osmjeh zločestog dečka. Dečka koji ne poštuje pravila i radi sve kako ih ne bi bilo. Okrenuo je glavu prema Lacey sada je gledajući s gađenjem. Skoro gađenjem.

«Mislim da me ipak ne bi trebala ostaviti jer ću te ubiti. Znaš, ja sam veliki znanstvenik i saznao sam sve o tebi. Ima stvari koje mi nisi rekla i to me jako ljuti jer volim znati sve. Znaš što sam saznao, na primjer? Da jedeš organe iz životinja i da možeš ubiti ljude samo tako. Da sam znao što si, i to u punom smislu riječi, ubio bih te istog trena. Ali bio sam slijep i čudo je što sam živio ovih šest mjeseci. I ne brini. Više nećeš biti živa. Ubit ću te ovih dana. Da nisi pokušala pobjeći jer ću te naći kad-tad.
Moraš se praviti da si mi djevojka jer ćeš biti u još većoj opasnosti od ove sad. Vjeruj mi. Naći ću te. Okupit ću vojsku i to ne ljudi, već svih mitskih bića na koja naiđem.» Lacey je znala da govori istinu jer je čovjek mogao sve. Prestrašila se, ali to ju nije omelo. Pozorno je isplanirala plan kako će pobjeći. Jedna noć bila je sva u mraku. Zbog kiše nije se vidio ni Mjesec ni zvijezde. Struje je nestalo i svijetla nije bilo. Taj dan je Alexander bio čvrsto spavao. Izgledao je kao da nitko i ništa ne može probuditi. Lacey je to iskoristila. Bila je u njegovoj kući zatočena među četiri mala zida. Sobica je imala samo prozor i zaključana vrata. Uspjela je nekako slomiti rešetke na prozoru i otpuzati van. Bio je problem u tome što je bila visoko pa je morala paziti da ne padne. Također je morala paziti da nikoga nema na vidiku da je ne vidi kako se teleportira u Veneciju. Zatvorila je oči i zamislila je sliku grada u glavi. Pamtila ju je onakvu kakvu je vidjela prije deset godina kad je živjela tamo. Nadala se da će uspjeti. Imala je i neki opis grada i stalno ga ponavljala u sebi. Tada se bacila s trideset metara. Da nije stalno bila koncentrirana sigurno bi poginula na licu mjesta. Osjetila je tupi pad. Bojala se otvoriti oči. Nije znala ni može li. Možda je bila mrtva. Možda se nije uspjela teleportirati. Svakakve misli su joj bile u glavi, ali onda osjeti nešto drukčije. Osjetila se više samouvjerenije i nekakvo je znala da nije mrtva. Otvorila je oči, a tamo je ugledala rijeku, svijetla, Mjesec i zvijezde. Bila je u Veneciji. Sve je bilo u redu.


Deset godina kasnije, opet ga je srela. Sada promijenjenog. Kosa mu je bila duža, a s njim je bilo nekoliko pripadnika druge vrste. Jedni od rijetkih koji su mogli ubiti Lacey. Kentauri. Tada se bojala više nego ikada. Dan je počeo uobičajen. Pošla je obavljati svoje uobičajene dužnosti u gradu i izvan njega. Taj dan je bila posebno sretna i nije slutila na ništa. Sve je jednostavno bilo savršeno. Zamjenska majka joj je čak i spremila obilan doručak koji je pojela u trenu. Krenula je u grad i radila ono što je trebala. To je trajalo nekoliko sati, a poslije toga se zaputila u jedno selo kojem je trebala pomoć oko jedne živahne životinje. Taman kada ju je ubijala, naišao je. S dva kentaura sa svake strane. Zločesto se smiješio baš kao i prije. Imao je ubojiti plan i nije namjeravao oprostiti joj i prihvatiti ju takvu kakva je.

Lice joj se prestravilo i iskazivalo je očito zaprepaštenje. Kentauri su uvijek bili protiv svih vrsta demona pa i protiv onih koji nisu ubijali ljude. Znala je da je to njezin kraj. Nije se mogla nikako obraniti. Četiri kentaura bili su jača od jedne poludemonke. Sve bi dala da dobije neku neograničenu moć koja bi ubila kentaure i otjerala – ili ubila – Alexandera. Kao da ju je Božica Moći poslušala i podarila joj neke moći za koje je jednostavno znala da ubijaju sve koje su ubijali nju. Alexander se smiješio misleći kako je sada sve gotovo i da će na kraju on uništiti Lacey, a ne ona njega. Sve se preokrenulo i ništa nije išlo dobro. Barem ne po Alexandera. Lacey je svoje novostečene moći razvila nakon samo pet puta pokušaja da ih ubije. Nakon toga je iz jednog kentaura počela curiti krv plave boje, srce mu je iskočilo van iz tijela i odletjelo negdje daleko. Tada je pao na pod. Mrtav. Lacey je prizor s gađenjem. Preostali kentauri su gledali zaprepašteno u svog mrtvog partnera. Vidjelo se na izrazima njihovih lica da to nisu očekivali. Ali to ih je još samo više razljutilo. Izvadili su luk i smrtonosne strijele i počeli ih bacati na Lacey. Vješto se izmakla svakoj od njih. Nije ih više pokušavala ubiti pa je skočila u zrak ne znajući ni sama što radi. Slušala je Božicu i pustila ju da joj pomogne. Vjerovala je Božici više nego ikome. Ona nikada ne bi napustila pripadnike svoje vrste i Lacey je znala da je neće ubiti.

End of flashback

Našla se u zraku u nečijem krilu. Letjela je. Ne. Nije ona letjela. Netko je letio i ona je bila u njegovu naručju. Nije baš shvatila gdje se nalazi jer se točno sjećala što se dogodilo kada je skočila u zrak. Našla se na drugom mjestu koje je bilo pusto, točnije, to je bila pustinja. Tamo je našla Božicu i ona joj je dala posebne moći koje se daju samo onima koji su zaista hrabri i kojima Božica vjeruje. Ako bi je netko iznevjerio to bi završilo kobno za toga tko ju je izdao. Lacey nikada nije padalo napamet da je izda i zato je uvijek molila za nju i molila ju da joj pomogne u najgorim situacijama. Istina je da je nekada psovala njezino ime, ali to nikada nije mislila ozbiljno.

Vidjela je ljubičasta, anđeoska krila kako lete u zraku. Nije mogla vidjeti lice. Nije osjećala ništa. Nije mogla pomaknuti ni jedan dio svog tijela. Trudila se, ali nije uspjela. Konačno, onaj koji je letio osjetio je kako se Lacey bespomoćno pokušava pomaknuti ne bi li vidjela tko je to nosi, pomaknuo je svoju glavu do njezinog lica. Zastao joj je dah.

«Peter?» upitala je. Lice i tijelo bili su mu drukčijeg oblika, ali ipak ga je prepoznala. «Kako…? Ne razumijem. Kako… imaš krila… i kako si se tako… promijenio?» Izgledao je ozbiljno i vidjelo se na njemu da je sve istina jer Lacey se zapitala da si sve ono s Alexanderom nije zamislila. Pomisao na Alexandera joj je samo pogoršalo situaciju u kojoj je bila. Nije znala kako ju je Peter uspio izbaviti od njega, ali sada je bila sigurna da on nije bio običan čovjek. Možda je bilo istinito ono što je sanjala o njemu. Najvjerojatnije je, pomislila je. Znala je da će uskoro progovoriti i da slaže rečenice tako da nije ništa govorila.

«Radon. Tako se zove planet s kojeg sam došao. Uništen je u jednom napadu. Svi koji su tamo rođeni imaju krila i to po boji krvi. Svakome je drukčija. Meni je, na primjer, ljubičaste boje. Kada sam došao na Zemlju, više nisam mogao aktivirati krila. Bila su izgubljena. S tim se promijenio i moj izgled. Nisam više ni razmišljao onako kako sam prije mislio. Sve se na meni promijenilo, kao i unutar mene. Nisam znao zašto se to dogodilo i kako je to uopće bilo moguće. Tu sam već deset godina. Svima na Radonu je podarena besmrtnost pa tako i meni. Nisam se mijenjao dvjesto osamdeset dvije godina, a računaj na to da živim tristo godina. Kariusi su nas sve poubijali. Skoro sve. Ostalo je živo tek nekolicina Radonaca. Trebali smo otići s našeg planeta i preseliti se na bilo koji drugi. Nama ne treba kisik i ne smeta nam toplina i hladnoća kao ljudima ili nekome tvoje vrste. Ne znam kako su ovi ostali preživjeli i jesu li uopće živi. Nisam bio blizak njima i nije me bilo briga.
Jučer, kada sam bio u svojoj sobi netko me pogodio nečime. Nisam mogao vidjeti što je to, ali mislim da sada znam tko me pogodio. Onaj koji je i tebi zabio nož u ruku. Na sreću, nije me ubio. Opet sam dobio krila i opet sam postao onakav kakav sam bio prije. Na znam zašto. Sve je to zamršeno i jako čudno.» Lacey se toliko zadubila u priču da nije ni primijetila da stoje na zemlji pokraj nečije kuće. Osjetila je kako se može pomaknuti. Pogledala ga je. Promijenio se. To je mogla vidjeti. Kosa mu je sada bila smeđe boje sa šiškama razbacanim po licu. Oči su mu bile zagasito zelene boje, lice mu je bilo još bljeđe i crte lica i građa tijela bila je drukčija. Krila koja su prije bila svaka sa svoje strane, nestala su. Nije ga mogla prestati gledati. Bio je nekako čaroban i nestvaran. Iako je i ona bila pomalo nestvarna, svejedno joj je bilo čudno gledati takvo biće.

«Ideš unutra?» Tek kada je to rekao shvatila je da je to njegova kuća. Osmjehnula se i kimnula glavom. Stavila je ruke u džepove traperica. Kuća je bila stara. Imala je velika vrata koja nisu imala zvona, već okrugli prsten na vratima. Unutrašnjost je pak bila čista suprotnost. Bio je tu jedan crni kauč zajedno s istim takvim naslonjačem. Televizora nije bilo što je bilo veoma čudno što se tiče dnevnog boravka. Kuhinja je bila sva u drvetu, ali jako lijepa i prostrana. Otišli su u dnevni boravak. Lacey se nije sjetila kada je zadnji put progovorila pa joj je bilo čudno čuti svoj glas.

«Možeš li mi reći gdje je kupaonica? Htjela bih se istuširati.» Peter joj je pokazao da samo ide ravno. Pošla je putem gdje joj je rekao da ide. Brzo ju je našla. Ona je također bila moderno uređena kao i ostale prostorije u kući. Skinula se i pustila je da joj kipuća voda teče niz tijelo. Ostala je pod tušem nekih deset minuta, a onda je izašla. Obukla je ono što je i prije imala. Prije nego što se istuširala, stavila je da se odjeća pere. Bila je mokra, ali nije joj smetalo. Mogla je to podnijeti, iako bi bila sretnija da je suha. Ali svejedno će se osušiti za sat vremena. Izašla je iz kupaonice i uputila se prema dnevnom boravku. Peter je bio tamo. Sjedio je na kauču i gledao u svoje ruke. Pretpostavljala je da se još nije navikao na drukčiji izgled, makar je tako izgledao i prije nego je došao na Zemlju. Prišla mu je i sjela do njega. Pogledao ju je i osmjehnuo joj se. Bio je to tužan, ljut osmjeh. Nije bio sretan. Bio je ljut na Alexandera koji mu je to napravio.

«Koja je tvoja priča, Lacey Alina Heller?» Lacey uzdahne. Pogledala ga je u oči. Nije u njima bilo ni znatiželje ili nešto slično. U njima je bila tuga. I ništa više. Sve drugo bila je povijest. Htio je znati njezinu priču, ali na neki drukčiji način.

«Rođena sam 1943. godine u Vancouveru. Nisam bila jedinica u obitelji. Još sam imala sestru koja je umrla u napadu demona i vampira. Taj dan je svima bio čudan i svatko je mogao pretpostaviti da će se dogoditi nešto loše. Naravno, nitko nije smatrao da će se dogoditi takva tragedija. Puno je ljudi poginulo. Oko deset tisuća. Ja sam bila jedna od nekolicine preživjelih. Nismo bili onakvi kakvi smo bili prije. Bili smo u fazi Promjene. Mnogima se to nije svidjelo pa su se pokušali ubiti. Ali to je samo pojačalo razvoj Promjene. Neki su postali pravi demoni za samo nekoliko minuta, neki nisu uspjeli preživjeti, a neki su, u stvari samo ja, postali nešto između. Nitko nije bio zadovoljan. Kada je Promjena, potpuno ili napola, bila gotova… na razne načine smo pokušali umrijeti. Jedino sam ja bila na putu tome. Tek tada sam shvatila da se ne moram hraniti ljudskim organima. Mogla sam se prehraniti životinjskim i to sam napravila. Je. Život mi se okrenuo, ali, koliko god čudno zvučalo, nabolje. Osjećala sam se bolje, moćnije… Imala sam više samopouzdanja nego prije i to mi je davalo dodatnu snagu.
Demoni i poludemoni – koji su postojali još prije početka vremena – razlikovali su se po mnogočemu iako su bili i vrlo slični. Na primjer, imali smo različite Božice. Poludemoni su vjerovali u Božicu Moći koja im pomogne i obdari ih novim moćima svaki put kad su u opasnosti. Demoni su vjerovali u Božicu Noći koja im je dala da im po danu bude mrak, da sunce više nikad ne izađe i da oni ne umru na licu mjesta. Obje Božice postoje i obje su na različitoj strani… A ja sam, Lacey Alina Heller, jedina živa poludemonka i na to sam ponosna.» Tu je završavala njezina priča. Rekla je sve što je htjela i sve što je bilo istina. Peter ju je cijelo vrijeme gledao. Postao je zamišljen. Razmišljao je o nečemu nekoliko sekundi, a onda progovori.

«Sada kada sve znamo jedan o drugome, mislim da bi bilo vrijedno pokušati. Prijatelji?» Osmjehnuo se i pružio ruku prema Lacey. Pogledala je u nju, a onda rekla:

«Prijatelji.» I pruži mu ruku.