Story by Misterious Girl

Gledala je u papir još dugo vremena. Nije se mogla pomaknuti. Nije mogla vjerovati što vidi. Nije znala kako je taj papir uopće došao u njezinu sobu i kako se uspio otvoriti prozor. Čak i da je najjači vjetar puhao, nije ga mogao otvoriti. Htjela je učiniti nešto... neki pokret, ali kao da nije mogla. Kao da joj je nešto zabranjivalo da ga napravi. Sve joj je postalo čudno. Više nije znala što da misli. Nije znala što je stvarnost, a što nije. Prije pedeset godina nije vjerovala u demone i vampire i sva druga mitska bića, a sada je jedna od njih i sada mora vjerovati u njih.

Ne miči se. Da se nisi usudila. Inače ću te ubiti. Sada je znala da je ono ipak bio samo san. Alexander nikad neće moći biti dobar. Nije ju više ni volio. Sada se samo još više zbunila. Ako je to istina što je mislila da je, sadržaj papirića nije isti kao u snu.

Nije obraćala pažnju na šaputav glas koji je ponavljao isti tekst. Krenula je opreznim koracima prema svom krevetu i papiru. Uočila je da je bio nešto veći nego onaj u snu. Tekst je bio duži i bio je drukčiji. To je mogla odmah primijetiti. Uzela ga je u ruke i počela čitati.

Lacey Alina Heller. Zašto si tako tužna? Nisam mislio da će ikada moja praunuka biti tužna. Sada ni meni nije ništa bolje. Želim ti samo reći da se čuvaš. Pazi na sebe bila ti besmrtna ili ne jer vjeruj mi: Nećeš ostati takva. Znam da sada ništa ne razumiješ, ali vidjet ćeš kada za to dođe vrijeme. Nemoj se bojati. Nije ništa strašno. Možda bude bolje nego što očekuješ. Kada ovo budeš čitala, znam da ćeš biti tužna i zaokupljena nekim stvarima pa te molim da ne tražiš odgovor na moju zagonetku. To bi odnijelo samo nevine žrtve. Pričekaj da dođe vrijeme i sve ćeš saznati.

U ljubavi nećeš uvijek imati sreće i ono što vidiš... vanjštinu... znaj da je to samo maska. Možda misliš da je netko koga si voljela bolji i da se samo skriva, ali to nije istina. Kao ni za nekoga koga poznaješ samo nekoliko dana. Ali nemoj pomisliti da to možeš popraviti ili otkriti prije vremena jer to donosi tragične posljedice. Čuvaj se.

Tvoj pradjed, Arelas Heller

Još je dugo vremena gledala u papir ne mogavši maknuti pogled. Nije znala što da radi. Pradjed joj je rekao da ne istražuje sadržaj poruke, ali drugi dio, dio koji je bio u njezinoj glavi, govorio joj je da pokuša i da pronađe istinu. Predomišljala se. Nije znala koji da dio sebe posluša. Skoro da joj suze nisu pošle niz oči od te pomisli. Nije ni sama znala zašto ju tako ta pomisao boli. Ostavila je papir na krevetu i okrenula se prema vratima. Bila je odlučna u svom naumu. Otići će u sobu od pradjeda i pokušati naći neke podatke. Neće ništa previše istraživati. Samo će pokušati pronaći neke podatke. Ali to je značilo i veliki rizik koji je riskirala kako bi se teleportirala u njegovu sobu koja je na drugom kraju svijeta. Nije htjela nikoga opterećivati time što ide napraviti. Liz je bila u svojoj sobi. Lacey nije znala spava li ili ne, ali nije joj bilo ni važno. Znat će da se teleportirala ako je ne vidi nekoliko sati.

Otišla je na najsigurnije mjesto – na prašnjavi tavan. Nitko ga nije posjećivao već godinama. To se vidjelo na njemu. Nije ga voljela, ali morala je biti tamo radi sigurnosti. Stala je na sredinu prostorije i zatvorila oči. Nije imala nikakvo mjesto da padne pa je zamislila prostoriju i bacila se na leđa. Samo se nadala da neće probiti pod. I nije. Umjesto toga našla se u također prašnjavoj, ali sigurnijoj, sobi. Na drvenom stolu bilo je puno požutjelih papira, a osim stola tu su se nalazile police pune knjiga. Izgledale su kao da nisu korištene stoljećima, što je bila i istina. Lacey je stala i gledala u prostoriju. Skoro je zaboravila kako njezina rodna kuća izgleda. Zaboravila je i kakva joj je majka. Bila je sigurno već stara i nije bila ista kao prije. Divila joj se pa tako i onim knjigama koje je stalno tražila po svijetu i nikad ih nije našla. Prišla je policama i počela opipavati bridove knjiga. Gledala je one redove polica koje su se protezale u nedogled. Isprva nije ni primijetila da je pošla unatrag tako da je lupila o stol. Ona hrpa papira pomakla se od udarca. Ispod njih je vidjela knjigu tamnosmeđih korica. Zainteresirano ju je promatrala ne znajući bi li vidjela što je unutra ili ne.

Sjela je za stol na stolicu koja je bila pri raspadu, ali ipak je izdržala njezinu težinu. Maknula je one papire koje su bile na knjizi te ju bolje je pogledala. Bila je to stara knjiga, žutih listova kao i papiri. Uzela ju je u ruke i otvorila je. Ali u njoj nije bilo nikakvog sadržaja. Lacey se tome začudila. Opet je zatvorila knjigu i pogledala na korice. Tamo je vidjela malu udubinu, skoro nevidljivu, koja je odgovarala obliku njezine narukvice koju je stalno nosila na ruci. Imala je oblik zvijezde što je bio znak nekada velikog položaja u društvu ili je značilo da si bogat. Lacey ju je bez razmišljanja skinula s ruke. Osjetila je kao da njom vlada netko drugi, a ne da misli razumno. Ali nije ju bilo briga.

Stavila je privjesak u obliku zvijezde na odgovarajuće mjestu. Savršeno je odgovaralo. Odjednom se iz knjige prolomila neobična svijetlost, a knjiga se otvorila. Listovi su bili prazni, ali su se sami listali. Lacey je osjetila kako ulazi u drugi svijet.

Flashback

"Ne smiješ to učiniti, Arelase. Ne možeš dati svojoj kćeri da to pročita. Ona to ne smije vidjeti. I to znaš dobro. Moglo bi te ubiti. Ona je napola demon, Arelase. Ako to pročita... To bi te moglo ubiti. To ne želiš. Znaš to. Molim te, ne radi takvu glupost. Koštat će te. Kažem ti, nemoj." Arelas Heller je gledao svog brata u oči. Bili su blizanci, a opet tako različite naravi. Nisu bili nimalo slični. Netko bi pomislio da nisu ni braća, a kamoli blizanci. Jedino su bili iste visine... drugo je sve bilo drukčije.

"Lerrase, ne mogu to čuvati od nje. Stalno me ispituje pitanja vezana uz to. Ne mogu je više odbijati. Cijeli dan je pored mene i traži me da pogleda što to pišem i čitam. Ne znaš kako mi je. Nemaš kćer ili sina koji nisu napola ljudi. Ja imam. I skrivam tajnu koju ona ne smije saznati. To je toliko teško i naporno da jednostavno ne mogu izdržati." Tužno je uzdahnuo, dok je Lerras samo odmahnuo glavom u znak neodobravanja. Nije to htio i to se vidjelo na njemu. Ako je Arelasova kćer trebala umrijeti... on bi to dopustio. Nije ga bilo briga. Htio je samo da se sačuva tajna.

"Ubit ću ti kćer ako joj kažeš. Ili se preselite u pleme Alebras ili umrite. Ne želim to napraviti, brate, ali to bi bilo za dobrobit naroda i za sve ljude ovog svijeta. Znam da još negdje postoji mitskih bića, ali ovako bi se barem smanjio broj." Arelas se sada zbilja naljutio. Nije očekivao da će mu to vlastiti brat reći. Malo mu je nedostajalo da mu suze ne krenu niz oči. Nije vjerovao da ima takvih ljudi. Bili su bezdušni i nije ih bilo briga za ništa. Njegov brat je bio skoro među njima i to mu je gotovo bilo neprihvatljivo.

"Što je tebi? Što se tebi dogodilo? Ne mogu vjerovati da je to onaj isti brat koji mi je otkrio novi i bolji svijet i pokazao mi da nije sve tako crno. Ne prepoznajem te. To kao da nisi ti. Ne znam što ti je, ali znam da si se promijenio. I to nagore. Nisam to očekivao od vlastitoga brata." rekao je i okrenuo se. Otišao je i ostavio brata da tamo stoji i gleda u njega, ali ne misli se promijeniti. Zato je i samo došao do telefona i okrenuo nepoznat broj.

"Koje imaš informacije za mene, Lerrase?" rekao je glas s druge strane slušalice. Bio je to dubok i mračan glas. Kao da nije dolazio od čovjeka, već od nekog drugog bića prirode.

"Ne želi odustati. Pretpostavljam da će joj reći. To će uništiti čovječanstvo. Ne znam što da radim." Glas se nasmijao. Nije bilo ništa lijepo u tom smijehu. Čak je i Lerras to osjetio.

"Nije tu u pitanju vaša mala ljudska rasa. Tu je o pitanju moja dobit i to da postanem Car... nasljednik velikog Doktora. On je bio besmrtan i spašavao je svijet, ali ja ću ga uništiti. U tome je on pogriješio. Spašavao je Zemlju, umjesto da je pokuša uništiti. Sada ću ja to napraviti, a da se to dogodi moraš ubiti Arelasa." A tada se veza prekine.

End of flashback

Lacey je osjetila kako izlazi iz prošlosti i vraća se u sadašnjost. Isprva se nije mogla sjetiti gdje je, ali kada je pogledala okolo i u sve one knjige, sjetila se. Tada je opet vratila pogled na knjigu. Ništa više neobično nije bilo u njoj. Zaklopila ju je i uzela narukvicu te ju opet stavila na ruku. Vidjela je da je ona zvijezda isijavala neobičnom svjetlošću. Znala je da je prije nije bilo. Valjda je to bila posljedica kada zvijezda nađe svoje mjesto. Lacey ustane. Nije znala što bi sada napravila. Otišla je do polica s knjigama i čitala naslove. Bile su to knjige koje je Lacey smatrala najboljima. Bilo je tu nekih kojih je pročitala i koje nije. Zastala je na jednom naslovu. Vampiri – Mitologija. Bila je jedna od novijih knjiga i to ju je začudilo. U ovu sobu su nitko nije usudio ući, a kamoli tu staviti nešto. Zato ju je sa znatiželjom izvadila, pažljivo pazeći da se druge knjige ne bi pomaknule. Promatrala je crne korice sa svih strana. Nije znala što da napravi. Dvoumila se bi li je otvorila ili ne bi. Nije ni trebala razmišljati jer knjiga se otvorila sama. Bila je tu prva stranica koja je bila ispisana. Čim je pročitala prvu rečenicu, znala je da se opet odnosi na nju.


Znao sam da ćeš to učiniti, Lacey. Vidjela si dio prošlosti i sada si najvjerojatnije mogla pretpostaviti kako sam umro. Nemoj me pitati kako znam za poziv i sve planove, ali znam. Znao sam i prije nego sam ubijen. Zato sam te i odlučio informirati, ako slučajno počneš istraživati kada pročitaš onu poruku. To će ubiti, ili je ubijena, osoba koja ti je vrlo draga. Žao mi je zbog toga već sada, ali znaj... Moraš pronaći vječnog Doktora i on će moći spasiti i tebe od svih opasnosti i oživjeti osobu koja je umrla. Pokušaj. Sada ti to savjetujem. Iza imaš sliku kako bi se lakše snašla i našla ga. Bit će teško i možda ti se tada nešto dogodi, ali ne misli na to. Moraš ga pronaći. Samo on može spasiti svijet od potpunog uništenja.

Tvoj pradjed, Arelas Heller

Lacey tek sada ništa nije razumjela. Okrenula je stranicu, a tamo je bila nalijepljena slika čovjeka crne razbarušene kose, blijede kože i neobičnog izgleda. Lacey je još dugo vremena gledala u sliku, a onda je zatvorila knjigu i vratila je na njezino mjesto. Prešla je rukom preko brida knjige, zagledana u nju. A onda začuje vrisak. Bio je tako jak sa su se slike koju su bile na praznim mjestima na zidu zatresle. Lacey je znala što to znači. Suze su joj već krenule niz oči. Pokrenula se i potrčala prema vratima. Otvorila ih je i potrčala prema prizemlju. I imala je što vidjeti. Njezina majka ležala je na podu u hodniku, blijeda kao sama smrt. Pokrila je usta rukom kada su joj suze samo još više krenule padati niz obraze. Došla je još bliže majci i kleknula pred njom. Mogla je osjetiti svu hladnoću njezina tijela čak i kroz sve slojeve odjeće. Plakala je kao nikada u životu. Bilo joj je pogotovo žao što nije s majkom provela zadnje minute njezina života, ali sjećala se onih riječi što su bile napisane.

Zato je i rekla:

"Naći ću te. Naći ću te, Doktore."